December 20, 2012

Oda jednim kolicima

Nova filozofija: kola, kolica, svejedno, vazno da imaju tockove...

Najbolji savet koji imam za imigrante pripravnike je da im, cim rese stambeno pitanje, prva stvar koju ce kupiti budu mala sklopiva kolica na dva tocka (onaj tip koji se vidja po nasim pijacama u rukama penzionera u lovu na jeftiniji paradajz). Naravno pod uslovom da nece odmah kupovati kola.

Ima ih u raznim varijantama, najjeftinija su naravno kod Kineza, a cak i ta, mada im je finalna obrada takva da ne ulivaju poverenje, odlicno rade svoj posao. Ima ih naravno i u boljim radnjama ali tu je i cena adekvatna. Cene se krecu od $15 pa navise.

Mi smo vec prvih dana kupili dva komada i to nam je bila jedna od najboljih investicija.

Sem sto smo se kompletno skucili uz njihovu pomoc (sem prve isporuke namestaja iz Ikee), kolica su dokotrljala sledece (od kabastijih stvari): dve kutije od po 30kg sa zimskom garderobom koje su nam naknadno stigle (i to sa aerodroma koji je cca 25 km od nase kuce - to je bila avantura...), jedno 3-5 tura svega i svacega iz Ikee (ukljucujuci i palmu od 1.5m, dodatne komade namestaja, itd), klimu, portabl ves masinu, novogodisnju jelku, i svasta jos nesto.

Ali poslednji, najfenomenalniji poduhvat koji smo izveli sa nasim milim kolicima bila je kupovina televizora.
Situacija je sledeca: napolju prijatnih 5C, kisa pljusti intezitetom najgoreg letnjeg pljuska ali satima, nama krava stala na nogu da dovucemo televizor iz radnje posto smo ga kupili dan pre toga i strasno nam se zuri da se posadimo ispred ekrana (zamisao je bila da otvorimo sezonu sa trilogijom Lord of the Rings u produzenoj verziji sto na kraju taj dan nismo postigli ali poceli smo juce i potpuno smo odusevljeni), te se naoruzavamo arsenalom onih rastegljivih gurtni (ovde se to lepo zove bungie cord i takodje je neophodna stvar, i to bar 8 komada) i krecemo da ulovimo nasu novu igracku.
Sigurna sam da su prolaznici mislili da smo poludeli (a i bilo je raznih posalica i dobacivanja). Vucemo televizor, koji smo platili cetvorocifren iznos, na malim klimavim kolicima, privezan doticnim jarko narandzastim gurtnama, mokri kao misevi i mi i kutija (srecom od lepog debelog kartona pa je tv ostao suv). Ali to su drazi imigrantskog zivota :)

Suma sumarum, ako ne auto, onda kolica, bar jedna po osobi, i zivot je puuuuno jednostavniji.

December 11, 2012

Pola godine kasnije

I eto, proslo je 6 meseci od kako smo ovde... Realno gledano nije ni malo. Nemam vise onaj turisticki osecaj a jos se nije pojavio onaj "kao kod kuce". Sad sam negde izmedju. No idemo redom.

Elem, ja radim vec mesec i po dana, u struci, u super atmosferi, i radujem se svakom 1. i 16. u mesecu kao malo dete, jos uvek me odusevljava cetvorocifren broj na ceku, trebace mi izgleda malo vise vremena da se naviknem :)

Muz-puz je poceo da radi neki opet privremen poslic i usput trazi nesto stalnije. Iskreno, jedini razlog za prihvatanje tako necega je sto smo se navadili da kupimo tv do Nove Godine a i ja treba da nostrifikujem diplomu sto pre (planiram u januaru kad prodju praznici i neradni dani) pa ce nam dobro doci dodatni prihod. Sem toga, odbio je vec par nekih bezveznih poslova (mahom su bili neke vikend varijante), jer jednostavno nisu vredni gubljenja vremena koje mozemo da provedemo zajedno. A Toronto pruza bezbroj mogucnosti za zanimljivo ispunjavanje slobodnog vremena. Posebno sad u predpraznicnom periodu.

Proveli smo tamo negde u drugoj polovini novembra ceo jedan vikend u bozicno/novogodisnjim aktivnostima. Prvo je u subotu uvece bilo svecano otvaranje velike novogodisnje jelke na trgu ispred gradske kuce praceno dvadesetominutnim vatrometom, ubedljivo najlepsim vatrometom koji sam do sad videla. Za pocetak, sam ambijent je savrsen za tako nesto a onda sa druge strane, nije se stedelo na pirotehnici, odlican recept za sjajan dogadjaj. Sve je bilo propraceno muziciranjem nekih lokalnih bendova, taj deo je bio razocaravajuci, lose ozvucenje, izbor muzike prilicno nikakav ali ajde, moze im se oprostiti na racun vatrometa.
A onda sutradan, celo-popodnevna zanimacija: prvo spust niz zip-line preko istog onog trga, doza adrenalina, pa onda topla cokolada sa mentom uz Santa Claus paradu u trajanju od jedno tri i po sata. Sjajan dogadjaj, posebno za decu. Stotine maskiranih ljudi, skolskih orkestara u uniformama (kao u filmovima), medveda, patuljaka, irvasa i svega ostalog sto i malo ima veze sa Bozicem.

A onda lov na novogodisnje ukrase. Naravno obzirom da je bila polovina novembra, bila sam potpuno sokirana time sto su police bile skoro pa prazne, svega par dana ranije sam se u tim istim radnjama odusevljavala izborom ukrasa. Vole ovde ljudi da to obave mnooogo ranije. Te smo se prilagodili i tokom te nedelje i mi pripremili sav potreban materijal za jelku. Samo nam jos doticna fali. Za to je jos rano. Mada cini se da ce biti poduhvat naci jelku sa korenom... No, o tom potom.


Velika novost u nasoj maloj imigrantskoj porodici je sto imamo novog clana od pre desetak dana, podlegli smo kanadskom kultu drzanja kucnih ljubimaca i kupili papagaja :) Prodavacica u radnji nas je oslovljavala sa Mommy i Daddy. Uzas! No sad se sa uzivanjem bavimo pticom i odusevljavamo "prvim" dogadjajima: jedenjem jabuke, pijukom, mazenjem, izlazenjem iz kaveza i svim ostalim radostima "novopecenih roditelja" :))) Pticica je u svakom slucaju prijatno osvezenje svakodnevnog zivota.

Kad smo kod svakodnevnog zivota, doticni se polako pretvara u rutinu. Ali ugodnu u svakom slucaju. Nismo jos potpuno uhodani sa organizacijom vremena obzirom da se ovde ipak nesto vise izgubi u transportu ali sa druge strane je skoro potpuno nezamislivo da se radi prekovremeno pa to negde dodje na svoje.
Definitivno je najveca prepreka nedostatak auta sto ce nam biti jedan od prioriteta u dogledno vreme. Cisto ilustracije radi, prosecan nedeljni odlazak u supermarket nam oduzme izmedju 4-5 sati jer prvo, treba sve doneti manuelno, nekad i iz dva puta (zastitni znak su nam ona pijacna kolica sto ih koriste penzioneri za kupovinu na Limanskoj i ostalim pijacama, i to dva komada), u radnji je neverovatna guzva a i supermarketi su naravno predimenzionisani kao i sve drugo. A pritom nam je najblizi market na samo 500m od kuce. Sta bi tek bilo da je dalje...
A za neke projekte koji iziskuju odlazak u neke dalje prodavnice se odlucujemo vec nedeljama jer nam je zao da zrtvujemo ceo dan zbog toga.

Sa druge strane, ne mogu da kazem da mi se ne dopada to sto idem metroom na posao obzirom da je isti odlican za kulturno uzdizanje u vidu citanja. Prvih dana u Torontu nam je bilo cudno sto ljudi masovno citaju u gradskom prevozu ali sad nam je postalo potpuno normalno da svuda sa sobom nosimo knjige.

U sustini, moze se reci da smo se vec prilicno pripitomili :) i adaptirali na novu sredinu. Kao sto vec rekoh, ne osecam se jos kao kod kuce, ali svakim danom sve vise i vise. Ne mogu da kazem da me ne muci nostalgija povremeno (ako cemo iskreno, cesto, ali ne nostalgija nego ono stezanje u predelu grudnog kosa, posebno kad pomislim na to da vec pola godine nisam videla roditelje), i da je lako - nije, ali onda uzmem da proverim stanje na tekucem i vidim da nam je legla uplata od ljubaznih Kanadjana (aplicirali smo za neki nepovratni kredit za sveze imigrante, popunila sam citav JEDAN formular sa jedno pet podataka, poslala postom i samo su krenule uplate) i to bez borbe na nekom salteru, cekanjem u redovima za izvod izvodovog izvoda i overu istog i vracanjem sto puta jer ti nesto nedostaje.
Ovde zaista jako puno toga besprekorno funkcionise. Naravno, svemu se moze naci zamerka ali nekako kad se stavi na kantar pozitivno i negativno, i dalje se nisam ni najmanje pokajala zbog dolaska ovamo. A cini se da ni necu :)

November 5, 2012

Sadasnji, prosli i buduci poslovi

Elem, isti dan kad sam ja dobila moju prvu platu, iliti tacno 1. u mesecu (gle cuda) saznasmo da ce fotografska sekcija nase male imigrantske porodice opet morati da se posveti trazenju posla, posto mu u firmi, za koju je radio prethodna dva meseca onaj ranije pominjani sezonski posao, nece produziti ugovor. Ipak je nedostatak auta bio problem. Mada, to je moja pretpostavka posto mu niko nista nije javio, samo su preskocili da ga pozovu za nastavak posla.

Tako da eto, desava se i ovde da se poslodavci nekorektno odnose. Ali sa druge strane, dok je radio, svake dve nedelje, petkom u 9 ujutru, pojavljivala se nova uplata na nasem tekucem racunu, tacno u minut. Vecina kanadskih firmi tako funkcionise, isplacuje plate svake dve kalendarske nedelje.

No, ne sumnjam da ce ova faza biti samo privremena a i nekako imamo srece pa se lepo preklapamo za zaposlenjima :)

E sad, sto se mog posla tice, sledi malo detaljniji opis.

Firma u kojoj sam pocela da radim je mali arhitektonski biro od svega troje (sa mnom) zaposlenih + vlasnik/sef. Opus poslova se svodi uglavnom na jednoporodicne kuce, sto novoprojektovane sto renoviranja.
Ovde je podela poslova takva da velike projekte (i stambene i komercijalne) rade iskljucivo velike kompanije a mali biroi poput ovog mog se bave uglavnom kucama. Sto meni trenutno potpuno odgovara. Sedim u prijatnoj atmosferi, radim ono sto volim, nivo stresa vrlo nizak, tenzija ne postoji, sve u svemu osecam se kao na godisnjem :)

Zanimljiv detalj: svaki dan, ali bukvalno svaki, na kraju radnog vremena, sef se uredno zahvali svima na obavljenom poslu. Uz to, svaki put, ali bukvalno svaki, kad trazi da mu se nesto uradi, neizostavno sledi "hvala" na kraju recenice.
Kada mi je urucio prvi cek (platu), i to je bio propraceno sa "hvala". Kako radikalno suprotno od onoga na cega sam navikla - da radnik treba da se zahvaljuje i svevisnjem i poslodavcu kad se odluci da mu isplati platu, pogotovo ako je slucajno na vreme :)

Sjajna stvar je sto radim sa nekim koga poznajem od ranije i koga mogu da zapitkujem svakih pet minuta sve sto mi nije jasno a pogotovo sto to mogu da radim i na maternjem mi jeziku. 

Glavni problem mi za sada predstavlja navikavanje na nove merne jedinice posto se kuce rade u imperijalnom sistemu (da ne kazem u stopama i incima), te malo imam problema sa poimanjem prostora koji nije u onim lepim poznatim centimetrima i metrima. A da ne pricam kako je nezgodno preracunavanje kad jedna jedinica sadrzi 12 drugih. Lep okrugao broj :)
Srecna okolnost je sto se sve sem kuca radi u dobrom starom metrickom sistemu tako da racunam da cu neki sledeci posao raditi u poznatom mi okruzenju bar sto se mera tice.

I da sumiram, posle dve nedelje na novom poslu, utisci su vise nego pozitivni, zaista sa uzivanjem idem na posao (cak mi nije ni jako daleko, stizem za oko 35-40 min sto je za ovoliki grad vise nego sjajno) i vracam se kuci dobro raspolozena. I naravno sa nestrpljenjem ocekujem sledecu platu 15. u mesecu :)

Kratak osvrt na finansijski aspekt cele price, sa mojom pocetnom platom (za koju ocekujem da ce biti povecana najkasnije za tri meseca) mozemo sasvim lepo da zivimo nas dvoje u podstanarskom stanu (koji prilicno kosta) i cak i da pretekne par stotina dolara. Nije puno ali vec se mnoooogo lakse dise :)

Samo da se sad opet vratimo u situaciju da oboje radimo pa da se opusteno pridruzimo bozicno novogodisnjoj euforiji koja lagano vec pocinje, danas sam vec videla novogodisnje ukrase na banderama i po izlozima. Dva meseca ranije! Treba li sa spominjem da smo vec napravili citav spisak za "pod jelku"? :))

October 16, 2012

Zasto se isplati biti uporan, bar u Kanadi :)

Ovo je namenjeno onima koji ce doci ili su tek dosli i verovatno ce se suociti sa istim problemima kao i mi u pocetku. Konkretno, tema je kako izaci na kraj sa velikim firmama koje nisu user friendly bar ne nakon momenta kad su vas zadobili kao korisnika.

Kanada nije izuzeta, kao ni jedna druga drzava, od problema sa monopolistima. Konkretno ovog puta mislim na mobilne operatere. Tj, na jednog konkretno. Naime, Rogers pokriva, bar po nekim informacijama sa njihovog sajta a i sa Wikipedije, oko 80% trzista. Imaju odlicnu pokrivenost, nude i ostale usluge vezane za telekomunikacije (kablovsku, internet, fixnu telefoniju), sve to upakuju u naoko primamljive pakete sa raznoraznim pogodnostima, popustima, promotivnim periodima i sl. Ali kao i uvek, treba citati sve ono napisano sitnim slovima.

Za vecinu imigranata pripravnika, u startu je tesko sagledati sve opcije (posebno sto u samom startu nemate vremena za konsultacije sa Googlom), imate manjak informacija, ruke su vam poprilicno vezane zbog necega sto se zove Credit Score (iliti kreditna sposobnost koja je ovde ima tezinu 11. bozje zapovesti maltene) a to je u pocetku na nuli, sve u svemu odluke o izboru provajdera za gore pomenute usluge se dosta naprecac donose.
A onda, kako vreme prolazi, informacije se prikupljaju, i vrlo brzo se nadjes u potpunom rebusu oko toga zasto, pobogu, placamo $76 (pa plus jos porez) za dva mobilna, a pri tom ne dobijamo maltene nista za te pare (da ne spominjem kako se u Kanadi dodatno placa identifikacija poziva!) a sa druge strane imamo konkurentsku firmu - Wind koja za isti iznos nudi neogranicenu upotrebu, sto razgovore, sto poruke, sto internet. Milina. A povrh svega daju telefone za citavih $0 po sistemu da ti svakog meseca smanjuju iznos koji si im duzan za telefon za 10% od racuna a ako budes njihov korisnik 3 godine anuliraju ti dug u potpunosti. Sjajno.
I tako mi predjosmo u konkurentsku firmu posto smo bili dovoljno mudri da bar ne potpisemo ugovor sa Rogersom.

A kad je stigao racun, stoji lepo zaracunato ne samo ceo mesec od koga smo samo pola koristili telefone, nego i jos jedan mesec pride.
I onda krece zabava od celih mesec i po dana natezanja sa korisnickim servisima, menadzerima, zalbe, svakodnevni telefonski razgovori (pozivi dva puta dnevno od njih da nas opomenu za neplaceni racun), ukratko jedno opste maltretiranje. A sve zato sto je osoba koju smo pitali za informaciju, malo omasila i lose nas informisala. Naime, trebali smo da ih obavestimo 30 dana unapred da cemo da otkazemo uslugu. Mi to nismo uradili zahvaljujuci Kinezu u Rogersovoj radnji koji nam rece da ne treba nista da preduzimamo nego samo predjemo na drugog operatera. Jos mi srecni i zadovoljni kako sve lako ide :)

No, posto ja posebno ne volim da ispastam zato sto neko ne zna da radi svoj posao, krenemo mi da se zalimo i natezemo sa Rogersom. I konstantno nas otkacinju po principu to je politika firme, zao nam je sto ste bili lose informisani ali mi tu nista ne mozemo.
I posto se cela prica vec jako oduzila, i vec po stoti put nam rekose da moramo da platimo, u petak posaljem ja mail sa puno ljubaznog negodovanja u kancelariju predsednika kompanije. Ali i to je bilo povuci potegni jer za to vam treba broj zalbe koju dobijete od menadzera do koga mozete da dodjete ako dobijete prethodni broj od korisnickog servisa do koga je muka doci jer je sve automatizovano. A sa menadzerom je trebalo natezati se jedno pola sata da bi uopste pristala da mi da doticni broj. Tesko za prepricati a kamoli izvesti.
I konacno, juce me nazove osoba iz kancelarije predsednika i posle bar pola sata izuzetne ljubaznosti i sa njene i sa moje strane ali i, sve vreme prisutnih, pokusaja da se izbegne bilo kakvo popustanje u stavu, na kraju sam, bravo ja, uz puno ubedjivanja i negodovanja zbog izgubljenog vremena, lose informisanosti njihovih radnika, i generalno odbijanja saradnje sa njihove strane, uspela da izdejstvujem da nam naplate samo ono sto su u startu i trebali. Odnosno, ustedela sam nam citavih $100. Sto uostalom i nije malo. Ali je zaista bilo naporno.

No, kao sto rekoh na pocetku, ovde se upornost ipak isplati. Pitam se da li bih ista uspela da uradim da je bio Telekom ili Telenor u pitanju...

October 14, 2012

Novi razvoj dogadjaja

Tacno dan nakon sto se navrsilo cetiri meseca naseg boravka ovde, stize mi mail, i to u nekih 11 uvece, da mi je ponudjen posao za koji sam isla na intervju pre neki dan. Tako da eto u peti mesec nase kanadske avanture ulazimo oboje zaposleni :)))
Posao koji mi je ponudjen je, kao i vecina poslova ovde, isao po principu preporuke, odnosno, u firmi mog kolege sa fakulteta se upraznilo radno mesto, pitali ga da li ima nekog da preporuci, on (i beskrajno sam mu naravno zahvalna zbog toga) preporucio mene i dalje je sve islo svojim uobicajenim tokom.
U toku ove nedelje ce mi javiti kad pocinjem i sad konacno mozemo da odahnemo :)

October 9, 2012

Jesenja uvertira

Pocela je da se primecuje promena godisnjeg doba. Svi kazu da je u Kanadi jesen najlepse godisnje doba i pocinjem da uvidjam i zasto. Mada bi za moj ukus moglo da bude malo toplije, dnevne temperature se krecu do maksimalnih 18C vec jedno dve nedelje a sad za vikend je bilo oko 10C.
Bilo kako bilo, uz adekvatnu garderobu se itekako moze uzivati u ovim prvim jesenjim danima. Mahom je suncano, duva uzasan hladan vetar ali pokusavamo da se naviknemo (obzirom da nam je receno da duva u sustini cele godine, samo sto je zimski bas neugodno hladan), ali je zato priroda ovde cak i u okviru grada zaista prelepa. Boje se krecu od zute, preko narandzaste i jarko crvene, pa sve do bordo, uz naravno zelenu koja jos nije posustala.
Proveli smo juce kanadski Thanksgiving u High Park-u. Svega tri stanice metroom od nas, iliti u sred grada, park velicine malo vise nego deset puta kao Limanski, u sustini suma u gradu. Sve je naravno perfektno uredjeno kao i svaka druga zelena povrsina u Torontu, zapadnom stranom parka se pruza jezerce odnosno bara sa pravom barskom atmosferom, trska, lokvanji, patke, guske i ostala flora i fauna.
Park naravno pun veverica koje su primetno pitomije od kako je pocela da se priblizava zima. Vise ne prezaju od toga da pridju, propnu se uz nogu ili stanu na patiku i uzimaju sve sto im se ponudi. Poceli smo u setnje da nosimo kesicu zrnevlja (lesnici, bademi i sl) i zaista uzivamo u trenucima sa tim pacolikim bicima.
Uz uobicajene asfaltirane staze, park obiluje i ugazenim puteljcima kroz zaista bujno zelenilo i prelepo je za setnju. Ima pregrst sadrzaja i za porodice, decja igralista, raznorazne terene (prvenstveno naravno za bejzbol, sta drugo), postoji i omanji zooloski vrt ali nekako smo ga stalno promasivali pa je ostao za sledecu posetu.
Inace pripreme za Halloween su pocele jos pre vise od mesec dana, radnje su prepune rekvizita, bundeve u svim bojama, oblicima i velicinama, slatkisi u obliku bundeva, duhova i sl, kostimi, maske, kosturi, lobanje, paucine, bundeve, bundeve i jos bundeva. Ozbiljno se razmisljamo da se upustimo u projekat dubljenja bundeve no o tom potom. Sve je narandzasto i jako veselo izgleda. Cula sam da dvorista kuca budu fenomenalno dekorisana za Noc vestica. Vec ima dekoracija na sve strane ali ocekujem da ce sledece nedelje bas intezivno krenuti. I onda fotoaparat u ruke i setnja :)

September 11, 2012

Tri meseca kasnije

Danas je tri meseca kako smo ovde. Ja licno ulazim u stadijum (tj. vec sam usla) blage panike jer jos uvek nista sto se posla tice a i malo sam isfrustrirana zbog razvoja situacije oko vozackog ali o tom potom.

Svasta smo nesto poradili u medjuvremenu: nasli porodicnog lekara, sto se ispostavilo da je malcice komplikovanije nego sto sam ocekivala, posto je tesko naci pristojnog lekara a da prima nove pacijente a i da je dovoljno blizu a i da je klinika pristojna i tako jos svasta, no sve u svemu, malo smo imali srece pa je relativno blizu sveze renovirana klinika oformila novi tim porodicnih lekara (dodje mu kao lekar opste prakse po opisu posla) pa su primali nove pacijente i eto resili smo i to. Bili smo na nekoj grupnoj prezentaciji gde nam je doticni lekar za koga smo se odlucili predstavio kliniku i sebe, odgovorio na par pitanja i na kraju pokupio formulare koje smo popunili na licu mesta. Ja idem sledece nedelje na prvi individualni sastanak pa cu videti kako i to izgleda. Lekar je neki sveze dosao iz USA i ima 20tak godina iskustva i vrlo simpaticno deluje. Ako nista drugo izgleda kao da zaista voli svoj posao.

Vozacki je prosao, sa jedne strane super po jedno od nas (te je moja jaca polovina sad ponositi vlasnik G dozvole ili u prevodu redovne sa kojom sve moze normalno), a ja sam nazalost imala tu nesrecu da naletim na jednog od onih koji vole da obaraju ljude na ispitu (cak smo to i culi od jednog njegovog bivseg kolege na licu mesta ali nazalost kad je sve vec bilo gotovo).
Te sam se nasla u situaciji da me covek obori zbog veceg broja izmisljenih gresaka (i to ocigledno izmisljenih tipa naletela na bankinu!) kao i zbog "incidenta" na auto putu gde je covek procenio da kamion u traci u koju sam se prestrojavala nije dovoljno daleko (samo nekih 30m, boze moj jako je blizu) pa mi cimnuo volan i onda posle napisao kako smo jedva izbegli sudar. Jedina greska zaista moja je bila sto nisam znala da je ovde ozbiljan prekrsaj ostati u raskrsnici (recimo negde na pesackom prelazu) pri skretanju levo i da treba proci kroz crveno da bi se izaslo iz raskrsnice. Mala razlika u odnosu na Evropu a ne pise u prirucniku :(
I tako sad moram ponovo da polazem ali na nesrecu ovog puta prvo za G2 (to mu dodje drugi nivo pocetnika - polaze se voznja bez izlaska na auto put) pa onda ponovo za G, a srecna okolnost je sto na osnovu toga sto sam bila vozac ranije ne moram da cekam da prodju odredjeni vremenski periodi nego samo treba da platim (prvo $40 pa onda opet $75 grrrrrrrr) i da polazem. A jos srecnija okolnost je sto mogu sledeci put da trazim drugog ispitivaca jer nisam zadovoljna prvim. Ali naravno, uzasno sam isfrustrirana celim dogadjajem.

Jedan od meni lepsih trenutaka u poslednjih mesec dana je taj sto smo od prijatelja dobili malu portabl ves masinu i resili se pakla sa zajednickim veserajem. Masina se kaci na kuhinjsku slavinu i nema grejac te koriti toplu vodu (koja nazalost nije bas jako topla, ne prelazi 50C - merila sam naravno) ali je u svakom slucaju neuporedivo bolje resenje nego veseraj. Prvo sto je ekonomski sjajna - ne placamo vise $2.5 po pranju (sto na godinjem nivou i nije malo) a najvaznije sto ne delim masinu sa gomilom nepoznatih ljudi. I divan detalj - masina svira Jingle Bells kad zavrsi sa pranjem :)

Uclanili smo se u biblioteku i potpuno sam odusevljena kako sve lepo funkcionise, porucila sam knjigu online i lepo mi stigao mail da me ceka u nasem ogranku. Milina.

Bili smo i na torontanskom ostrvu - jedno prelepo mesto, savrseno uredjeno, sa prelepim plazama i parkom. Sastoji se od vise malih ostrvaca povezanih mosticima a stize se trajektom koji saobraca svakih pola sata do tri luke na ostrvcima. Posebno smo naravno bili odusevljeni plazom, prava morska idila - sitan, ali ne previse, beli pesak, providna voda savrseno cista, ne previse guzva, sve u svemu prelepo.
Nabasali smo i na vrlo zanimljivu, bar sa antropoloske strane, polu nudisticku plazu na zapadnoj strani ostrva. Ali samo za one koji nemaju problem sa tim da dele plazu sa raznim drugim grupacijama, sto po pitanju boje koze sto po pitanju sexualnog opredeljenja. U jednom sektoru je izuzetno upadljiv nedostatak zenskog pola i vrlo je stereotipno - mladi, preplanuli, odlicno gradjeni momci svih boja ali potpuno nezainteresovani za suprotni pol i vrrrrlo bliski jedni sa drugima :) Ali zaista zanimljivo za posmatranje obzirom da mi je ovo bio prvi put da vidim tako veliku grupaciju i to tako opustenu i prirodnu. Tacno se vidi da je to ovde vec godinama potpuno normalna stvar. Zanimljiva informacija na tu temu - u Torontu se ove godine odrzavala 32. godisnja gay parada, toliko o tradiciji :)
Kako bilo, zanimljivo iskustvo svakako. Bar smo iz prve ruke proverili sve one urbane legende o anatomiji drugih rasa :)

Sto se vremena tice, vec izvesno vreme temperatura ne prelazi 20-25C i nocu je postalo malo hladnjikavo sto nas je nagnalo u potragu za cebetom a ispostavilo se da je i to malo zahtevniji projekat. Naime u cenovnom rangu za imigrante pripravnike je ozbiljan problem naci bilo kakvo cebence a da nije 100% polyester sto ja nikako nisam zelela. Vunene cebadi bas i nema (bar u jeftinijim radnjama) te je jedini izbor bio kupiti pamucni prekrivac/cebence mada ni to nije bilo lako naci. No opet se pokazalo da je snalazljivost naucena u domovini jedna korisna stvar, pa smo nasli na snizenju neko super veliko cebe (dobrih 3m sirine) od koga sam sasvim lepo zahvaljujuci sivacoj masini napravila dva. I sad nam je lepo toplo :) A kad dodje vreme za jorgan opet izlet u Ikeu, gde drugo, tamo smo vec videli sjajan izbor jorgana u razlicitim debljinama i po pristupacnim cenama.

I eto, toliko za ovaj mesecni pregled :)

August 16, 2012

Dodatak na prethodnu pricu...

Taman ja sumirala dogadjaje za drugi mesec boravka, sa sve konstatacijom da smo jos nezaposleni kad ono posle tri dana preokret situacije.

Naime, muz puz je bio na razgovoru jos pre neke tri nedelje ali mu rekose da mu treba auto zbog, jelte, prirode posla. Medjutim poslali mu mail nedugo posle sa tekstom tipa cestitamo, bla-bla, dobrodosli u tim. On se ljubazno zahvalio i objasnio da ceni sto zele da mu pruze priliku ali eto nema auto a ni nece u neko dogledno vreme, tako da hvala ali ne.
U medjuvremenu je stigao i sledeci mail sa obavestenjem da imaju grupni sastanak na koji je on otisao sa namerom da proba da se dogovori za neko drugo radno mesto koje ne zahteva sopstveni prevoz. No, docekase ga sa prijatnom vescu da su mu oni vec organizovali ko ce da ga vozi i dali ugovor da potpise.

Doduse, posao je sezonski, za septembar i oktobar, ali mu je vec najavljeno da, posto je jedan od kvalifikovanijih u grupi, ima mogucnosti za dalju saradnju.
Inace radi se o jednoj od najvecih firmi tog tipa na severno americkom kontinentu. Odlican dodatak za rezime...
 
Tako da, eto, ipak ima nekih novosti :)

August 12, 2012

Dva meseca kasnije

Juce je bilo tacno dva meseca naseg boravka ovde. Ne, jos uvek nismo nasli poslove i to je jedina stavka na minus listi. Na plus listi se stavke svakodnevno umnozavaju.

Znam da je opste poznata cinjenica da su svi sveze pridosli imigranti prvih par meseci u tzv. honeymoon fazi kada im je sve lepo i na sve se odusevljavaju, ali kako se ne odusevljavati mnostvom pozitivnih aspekata ovdasnjeg zivota.

Uzgred, juce smo bili na rodjendanskom rostilju gde se okupilo desetak ljudi sa zanimljivom dodirnom tackom, polovina svakog bracnog para je arhitekta po struci :) Druga zanimljiva zajednicka karakteristika je da su svi (raspon duzine boravka ovde je od 1.5-6 godina otprilike) neverovatno opusteni, dobro raspolozeni i bez zamerki na ovdasnji zivot. Naravno sitnica koje smetaju ima, kao i svuda, ali bas nista zbog cega bi neko rekao "da, lose mi je ovde i nije bila dobra odluka doci u Kanadu". To jos nismo culi.

Da se vratim na temu. Pre neki dan sam konacno proucila sajt gradske biblioteke Toronta i odusevila se u potpunosti.
Prvo, clanstvo je za stanovnike besplatno. Drugo, u bibioteci se moze pozajmiti, moram ponovo da naglasim - potpuno besplatno, na neki broj dana (zavisno od materijala) sledece: knjige (naravno), muzicki diskovi, filmovi (i to i naslovi od pre par meseci), propusnice za muzeje i ostale kulturne ustanove ukljucujuci i zooloski vrt.
Ako nesto nemaju u ogranku biblioteke gde dolazite, mozete poruciti da donesu iz nekog drugog, naravno opet potpuno besplatno.

Pretpostavljam da cu posle nekog vremena oguglati na ovakve stvari i poceti da ih dozivljavam kao normalne, sto i jesu uostalom, ali za sada me je i dalje lako sokirati cinjenicom koliko ovde neke stvari potpuno drugacije funkcionisu.

Elem, da sumiram drugi mesec: doveli smo kucicu u red i manje vise obezbedili sve sto je potrebno za pocetak, polozili pismeni deo vozackog ispita i zakazali polaganje voznje za 6. septembar, intezivno poceli da trazimo poslove sto je za sada rezultiralo sa po jednim intervjuom, jednom ponudom za posao (ali traze sopstvena kola sto mi za sada necemo moci da izvedemo), jednim honorarnim poslicem (za fotografsku sekciju nase male zajednice), i to odlicno placenim, okupali smo se u jezeru Ontario, bili na karipskom karnevalu, upoznali bolje ponudu raznoraznih proizvoda i usluga i samo jos da pocnemo da zaradjujemo pa da i iskoristimo ta nova znanja :). Sve u svemu lepo je prosao drugi mesec.

Za treci mesec je prognoza da ce poceti da nas hvata panika oko poslova ali i to je kazu normalno... A i za ocekivati je da ce se i to resiti u dogledno vreme. Pa bi bilo lepo da prvi trimestar zakljucimo sa pozitivnim vestima i u tom polju :)

August 6, 2012

Turisti

Zabrinjavajuce je sto se mi jos uvek osecamo kao da smo na letovanju. Sto i nije cudno obzirom da je Toronto zaista divan grad leti. Na stranu to sto je na jezeru koje izgleda identicno kao more sem sto nije slano, i atmosfera i desavanja su takva da je neizbezno da se covek (posebno mi koji jos ne radimo i nemamo ama bas nikakvih obaveza) potpuno opusti i zaboravi sta su trenutni prioriteti.

Elem, u subotu smo bili na Caribani - karipskom festivalu, tj. na glavnom dogadjaju (festival traje vec nedelju dana) - paradi koja izgleda vrlo slicno onoj u Riu. Vatromet boja, kostima, sljokica i perja, odlicna muzika i sjajna atmosfera. Ocekivali su oko milion posetilaca, cisto kao reper kako su takvi dogadjaji poseceni u ovim krajevima...

A takvih dogadjaja ima skoro svakodnevno, festivali, koncerti, dosta toga besplatno, tesko se odluciti sta pre posetiti. Evo vec sledeci vikend imamo grcke dane (u grckom sektoru naravno, gde su sve ulice dvojezicno napisane a svaka bandera obojena u boje grcke zastave) i vec smo se psihicki pripremili na gyros vikend :)

Posle toga poseta plazi (na koju uzgred i danas idemo posto je neradni dan pa se solidarisemo sa radnim ljudima) koja je prelepa - cist beli pesak, onako malo krupniji pa sa pokojim kamencicem, voda prozirna skoro pa kao morska, malo plutaju neke algice ali vrlo diskretno, u vodi pesak bez trunke mulja (sto bi se od jezera ocekivalo) i temperatura vise nego prijatna.
Malo kvari dojam vetar koji u Torontu maltene uvek duva pa nije super prijatno za izaci iz vode. Druga zamerka su spasioci koji toliko revnosno rade svoj posao da sam se osecala kao dete od 5 godina sa roditeljima na moru, ne smes ni da mrdnes van obelezene linije, momentalno ti masu da se vratis iza linije bova. Mada to je gradska plaza, provericemo, kad dodje vreme, kakva je situacija na nekim drugim plazama...

Sve u svemu, potrebno je dosta samo-podsecanja na cinjenicu da treba sedeti za racunarom i traziti posao, kad toliko toga zanimljivog i novog i sarenog i primamljivog ima svuda oko nas. Osecamo se na trenutke kao deca u veeelikoj prodavnici igracaka :) Samo jos dzeparac da obezbedimo :)


July 29, 2012

Samo dva detalja iz svakodnevnog zivota

Drazi zivota u velikom gradu: dogodila nam se prva vanredna situacija u metrou, kao u filmovima, metro stao, na razglasu objavili da svi napuste voz a posle par minuta i da se hitno evakuise stanica, hrpa vatrogasnih vozila, policije, obezbedjenja samog metroa na sve strane, naravno sve se rascistilo za par minuta i sve je nastavilo svojim tokom ali bilo nam je zanimljivo da nesto tako dozivimo :)

Druga super stvar kad delis zgradu sa ljudima iz celog sveta - vidis stvarno razne obicaje i navike. Elem, ulazimo u lift i greskom odemo u podrum, gde se nalazi veseraj, i tamo nam se pridruzi decko od dvadesetak godina koji je ocigledno pokupio cist ves i nosi ga kuci, ali sve to obavlja u carapama (da budem jasnija, na nogama nema cipele, patike ili nesto iz sektora obuce nego samo zoknice). Covek se oseca kao u svojoj kuci, doduse kuci na 16 spratova :)

Svaki dan iscekujemo sta ce novo zanimljivo da se dogodi....

Vozacka dozvola

Odlucili smo se konacno da sredimo i pitanje vozacke dozvole. Naime, sa medjunarodnom moze da se vozi svega dva meseca po dolasku a nama to uskoro istice, jeste da nemamo jos sta da vozimo ali treba biti spreman na sve, mozda dobijemo na nacionalnoj lutriji neke silne milione pa uskocimo u neki lamborghini :)

Kupili smo prirucnik za polaganje vozackog ispita i gledacemo da se spremimo za sledecu nedelju pa da polazemo.
To je jedna formalnost koja ceka imigrante vozace, polazu se i testovi i voznja, no srecna okolnost je da ako ste imali preko 24 meseca vozackog staza onda odmah polazete voznju i ne ide se na casove. Testovi se mogu polagati kad god, samo se pojavite na mestu desavanja i sacekate svoj red, kao na salteru... Rade ceo dan, svaki dan, cele godine. Sjajno.
Druga strana medalje je da dokazivanje vozackog staza (ili jedan papiric iz naseg konzulata) i prevod dozvola na engleski kostaju (bar je nas dvoje toliko kostalo) za dva komada $154 i onda jos plus $125 po osobi polaganje i jos bar $50 za iznajmiti auto posto svaki kandidat sam sebi obezbedjuje vozilo za polaganje a sta drugo nego rent-a-car, sem ako nemate srecu pa poznajete nekog ko ima auto.
Summa summarum, za dvoje ljudi dozvole izadju oko $450.

Elem, procedura je sledeca, prikupe se svi ti papiri (prevod - koji mora biti od ovdasnjeg prevodioca, i pismo iz konzulata - koji uzgred sluzi za lecenje nostalgije, cekali smo sat i po u praznom konzulatu da nam izdaju dva parceta papira sa tri reda teksta i to zadovoljstvo platili $64, a radno vreme je naravno od 10-13h, da se slucajno ne umore), i ode se u jedan od centara za polaganje, tamo se na licu mesta obavi pregled vida, slikaju vas (sve na salteru i naravno sve efikasno i brzo, mada malkice se duze ceka da se dodje na red) i dobije se papiric sa kojim se ide u prostoriju za polaganje, odmah ili kad vec zelite.

A sledece nedelje cemo i videti kako to izgleda u praksi, a kad polozimo pismeni deo onda cemo zakazati voznju za neki sto skoriji termin.

Pa kad pocnemo da jezdimo ulicama Toronta jednog dana.... :)

July 28, 2012

Raznorazni utisci.. bez nekog posebnog redosleda

Ako budem jos dugo cekala da hronoloski ili tematski sortiram razne stvari koje smo doziveli, primetili ili culi, pozaboravljacu vecinu, te sam se odlucila da bez nekog reda izlozim sve ono sto je ostavilo neki poseban utisak na dvoje new comers-a kako nas ovde svi zovu.

Jedna od stvari koje odmah upadaju u oci je fenomenana mesavina ljudi svih mogucih, da ne kazem boja, nacionalnosti. Sve se sareni i jako je zanimljivo za proucavati izbliza sve te narode, neke koje nikad nisam ni videla uzivo. Jedna od glavnih nam zanimacija u metrou prvih nedelja bila je pogadjanje toga ko je odakle i prepoznavanje jezika.

Jos jedna sjajna stvar kod tako jako izrazene multikulturalnosti je sto, ako se provodi dosta vremena u gradskom prevozu, ima se prilika za cuti i gomila poznatih nam jezika pa se nekako covek oseca vise kao kod kuce - i madjarski i slovacki i ceski i ceo spektar centralno-istocno-juzno-evropskih jezika. U sustini engleski najmanje i cujemo u metrou... I da, jos jedna konstatacija u vezi jezika, kanadski engleski ima sasvim prijatan akcenat. I povrh svega lako razumljiv.
Ovdasnji ljudi, bez obzira na poreklo, su neverovatno kulturan jedan svet. Naravno izuzetaka ima, ali jako malo. Svi se stalno nesto izvinjavaju i zahvaljuju i prosto ne znas sta da kazes u takvim situacijama. Doduse dogodilo mi se da je jedna poveca persona bukvalno sedela na meni dobrih 20 minuta u autobusu i da nije ni primetila ali to su zaista izdvojeni slucajevi.
Jedna od sokantnih stvari je bila to sto vozaci autobusa redovno sacekaju kad vide da neko trci prema busu, i sto ti se uvek redovno zahvale sto si im pokazao mesecnu pretplatnu karticu za TTC (ili sve forme gradskog prevoza, koja uzgred kosta simbolicnih 126 CAD).

Vezano za gradski prevoz: blizu je savrsenog, ali zaista. Mreza metroa, tramvaja i autobusa je takva da se vrlo brzo stize sa tacke A na tacku B iako je grad izuzetno velik. Metroi idu na svakih 3-5 minuta, kao i autobusi, bar na vecini linija, autobuske stanice su odlicno rasporedjene i to na vrlo kratkim razmacima, tipa sa jedne i druge strane raskrsnice. Naravno vozac ne staje ako nema nikog na stanici ili ako niko nije zazvonio za stop.

Pa onda neverovatne stvari vezane za to kako ovde funkcionise ugostiteljska delatnost.
Naime, dogodilo nam se jedan dan u komsijskoj piceriji/poslasticarnici da je kuvar zaboravio da pocne da pece pizzu koju smo porucili. POsle citavih 10 minuta cekanja dolazi konobar i uz uzasno puno izvinjavanja kaze da je pizza na njihov racun i jos pita sta cemo popiti. Bas mi je bilo neprijatno. A jos je bilo gore kad smo krenuli pa smo se jedva odbranili da nam ne spakuje i sladoled za poneti. Sokantno iskustvo.

Jedna od bitnih tema za ljude koji sate i sate provode po gradu trazeci stan: WC-ovi, svi, ali bez izuzetka svi, javni i polujavni, na metro stanici, u trznim centrima, ali bas svi, savrseno su cisti, uvek sve radi i ima svih potrebnih stvari. Ja, kao cesti posetilac istih usled vrlo male besike :), mogu da kazem da sam potpuno odusevljena uslugom :)

E da, dodatak u vezi detalja sa komsijskim rostiljem od pre neki dan: nije to bio samo rostilj, dosao je i kombi iz zooloskog vrta sa risom, divljom mackom, lemurom, nekim zmijurinama i jos nekim zivotinjama, i odrzan je kratki cas iz poznavanja zivotinjskog carstva za decu. Takodje su ih pustili i da pomaze doticne zivotinje cime su klinci bili odusevljeni. Pojavio se u nekom momentu i onaj kamion sa sladoledom (kao iz horor/triler filmova, sa sve muzikom) pa su se stanari i zasladili posle rucka. Celu manifestaciju je propratila ziva muzika u vidu troclanog benda koji je svirao poznate hitove u nekom karipskom aranzmanu, vrlo simpaticno.

Nastavak sledi :)

July 18, 2012

Malo vise od mesec dana kasnije..

...od kako smo sleteli na tlo Kanade. Utisci su izmesani, u velikoj vecini pozitivni, no da budem realna, kao i bilo gde, i ovde ima stvari koje se nekome nece dopasti.
Ali idemo redom.

Posto pretpostavljam da je za sada najzanimljivija tema kako smo se snasli i smestili, pokusacu ukratko da prepricam kako je to nama izgledalo.

Prve tri nedelje smo bili u gostima kod potpuno nepoznatih ljudi - rodbina rodbinine rodbine moglo bi se reci. Bilo kako bilo, ljudi su nam se nasli kao da smo rod rodjeni, docekali nas na aerodromu, smestili i potrudili se da se osecamo kao kod kuce. Mada istini za volju tamo smo boravili iskljucivo u vreme spavanja obzirom da smo svo ostalo vreme tabanali po Torontu trazeci stan i upoznajuci grad a onda se uvece vracali mrtvi umorni i spavali kao topovi i pored jednonedeljne bebe u stanu.

Pitanje stanovanja: zgrade su im ili za izdavanje ili za stanare koji su kupili stanove. Kvalitet stanovanja je u skladu sa tim. Zgrade za izdavanje, sem ako nisu luksuzne (mada i tada je diskutabilno), su vrlo loseg kvaliteta, traljavo odrzavane po sistemu "da se samo malo zamaze po povrsini", u prevodu - kreci se bezbroj puta a da se ne pripremi podloga, plocice se lepe jedne preko drugih dokle god moze da stane. Renoviranje zgrada se svodi na sredjivanje fasade ali vrlo lukavo, promene se ograde na terasama (iz starih metalnih u nove staklene recimo), malo se zamazu ostecenja, stavi se novi etison u hodnike i sredi ulaz (tzv. lobby) i automatski ode cena stana gore za bar 100-150 mesecno. A u samim stanovima se mahom renoviranje svodi na okreciti i prelakirati parket. Sve u svemu, za sveze pridoslice koji nece trositi astronomske cifre na stan, izbor je vrlo los. Najgore, bar za mene, je problematika ves masina koje ne postoje u stanovima ovakih zgrada, nego se nazalost dele sa ostatkom zgrade. To je jedno izuzetno ruzno iskustvo koje se nadam da mi se posle ovog prvog stana vise nece dogoditi. Dakle jednom recju fuj. Da ne ulazim u pikantne detalje...

Za nas je trazenje stana trajalo jedno 10 dana intezivnog telefoniranja, obilazenja zgrada i razgledanja stanova da bi se nakraju svelo na izbor od jednog (slovima i brojevima) prihvatljivog stana. Problemi su sledeci: nama se zurilo a oni retko kad imaju stanove za odmah, obicno za mesec ili dva posto je 60 dana rok da obavestis stanodavca da se selis.
 Problem br. 2: cena - ako ces jeftinije onda je jako skrnavo, a ako ne, onda kosta jako puno. Na kraju smo napravili kompromis i uzeli stan za tricavih 1247 mesecno (boli, zar ne?) ali su u to uracunati svi troskovi tipa struja, voda, grejanje (parking se skoro svuda dodatno placa i to od 60-100 dolara mesecno, doduse svaka zgrada ima podzemnu garazu na jedan ili vise nivoa).
Naravno, pranje vesa u onim ogavnim masinama se dodatno placa, ili i prevodu, to jezivo zadovoljstvo nas kosta 2.5 po turi vesa i to sumnjivo opranog. Ali to je nesto sa cim se mora pomiriti, bar u pocetku.
Problem br. 3: morali smo da budemo kreativni i da se snadjemo za potvrde da smo zaposleni (i to nam sredili oni fini ljudi sa pocetka price) jer ako si nezaposlen nista od stana, sem ako nemas garanta sto realno ne mozes da imas jer si tek stigao i nikoga ne znas bas tako dobro da bi ti ucinio takvu uslugu. Malo zacaran krug ali eto ima resenja. Za stan se aplicira kao za posao, dosta papira, moze da se dogodi da te odbiju. No, dobismo ga i preuzesmo kljuceve 29. juna.

Onda avantura sa namestajem. Elem, lift se rezervise nekoliko dana unapred, mi smo u sredu jedva dobili termin za subotu i to od 9 do 11 prepodne. Ne mozes ni da biras previse. Pa onda trkom u Ikeu, koja se pokazala kao najpovoljnije resenje za opremanje za pocetak, da se pokupuje sta treba i da se zakaze dostava za bas taj termin kad nama treba. Sto se ispostavilo da bas i ne moze ali se na kraju sve dobro zavrsilo.
Onda smo jedno nedelju dana proveli sklapajuci namestaj, trceci po gradu da se najjeftinije nadju ostale sitnice tipa bas sve sto treba jednom domacinstvu (od kutlace do cackalica, i upaljaca uzgred posto sam moj ostavila na aerodromu posle poslednje zapaljene cigarete, smrc...) obzirom da nemate ama bas nista.

Pa agonija oko izbora provajdera za mobilni, net, kablovsku, kucni telefon. Na kraju se ipak se svodi na manje vise isto pa uzmes tamo gde ti ponude najbolje uslove, a skloni su tome da spustaju cenu samo da pridobiju klijenta. Ovo zadovoljstvo je isto poprilicno skupo za nase pojmove, izadje manje vise oko 200 dolara mesecno ceo paket (2 mobilna, fixni, kablovska i net).

Klima uredjaji - iz meni potpuno neshvatljivog razloga nema ih u obliku kao kod nas nego su to one ili mobilne klime ili sugave prozorske za koje je ugradnja potpuni debakl. Izvadis prozor i uglavis klimu a visak prostora oko uredjaja oblepis da li kartonom, da li najlonom, lesonitom ili vec nekim simpaticnim materijalom koji ce potpuno nauruziti fasadu. Apsolutno neshvatljivo. Uredjenje oko zgrada ne moze biti savrsenije i pedantnije a dozvoljavaju te jezive klime. Koje su pritom i vrlo neefikasne, najjaca koju smo videli je od 10.000 BTU ili malo jace od nase tamosnje tzv. devetke. A stanovi su poprilicno veci od nasih. Konkretno, nas je sto oni kazu one-bedroom ili dvosoban stan i ima nekih 58m2 navodno, ali to cu jos da premerim posto mi se bas i ne cini tacna informacija. I to nije neki jako velik stan za ovu kategoriju, idu i do 75m2, bar ono sto smo mi vidjali. Dvosoban! Naravno gaje se i tzv. junior one-bedroom koji su vec prihvatljiviji za nase navike :) i krecu se oko 45-50 m2. I ti su nesto jeftiniji naravno.

Jedna od lepih stvari vezano za stan - imamo divan pogled: na jezero, ne bas puno ali se ipak vidi, na centar i na severni deo Toronta, i jako veliku terasu za posmatranje svega toga.
1. jula je bio Canada Day i od nekih 8 uvece pa do posle ponoci su se na sve strane videli vatrometi. Uzivanje za gledati.

A sad dok ovo pisem je u toku godisnji tradicionalni rostilj za stanovnike ove tri zgrade sto cine nase dvoriste. Naravno o trosku vlasnika zgrada. Besplatna hrana, pice i ziva muzika a od posetilaca se ocekuje da donesu stolice. Ima jako puno takvih lepih gestova. Uostalom koliko naplacuju iznajmljivanje stanova i treba :)

Sto se lokacije stana tice, vec posle par dana smo ustanovili da je savrsena. Imamo veliki trzni centar na 5 min od kuce sa dva velika supermarketa i to iz ranga jeftinijih sto nam sada jako odgovara :) Metro stanica nam je na bukvalno 3 min od zgrade (merili smo) a do najuzeg centra grada imamo jedno 10 min metroom. Idealno. Isto u krugu od 500m imamo i bozanstvenu poslasticarnicu sa fenomenalnim italijanskim sladoledom i pijacu organske hrane svakog cetvrtka, klizaliste, i svasta jos nesto... Jos smo u fazi istrazivanja po komsiluku.

Nastavak sledi cim se ukaze prilika....

July 13, 2012

Mesec dana kasnije

Pre neki dan smo simbolicno obelezili prvi mesec u Kanadi na vrlo prikladan nacin - uveli smo konacno internet, ili tacnije, vratili smo se sa figurativnog pustog ostrva u civilizaciju :)

Posto je utisaka jaaaako mnogo, za pocetak samo da ukratko sumiram dogadjaje a onda cu kasnije da polako krenem da prepricavam sta nam se svasta desavalo.

Elem, u prvih mesec dana smo uradili sledece: sredili svu papirologiju (i to u prva dva-tri dana), nasli stan, opremili ga skoro svim potrebnim stvarima ukljucujuci i toliko neophodan internet, i od juce poceli da se bavimo trazenjem poslova. Kako cujemo, to ne bi trebalo da jako dugo potraje, no o tom potom.
Ostalo je jos jedino da polazemo vozacki i to bi trebalo sledece nedelje da odemo da sredimo, pripremili smo potrebne papire, samo jos da proucimo prirucnik i da se prijavimo za polaganje.

Eto toliko za prvo kanadsko javljanje :)

June 1, 2012

Odbrojavanje

Danas je ostalo tacno jos deset dana do poletanja...

Konacno mogu da kazem da smo spremni i spakovani (sem naravno samih kofera ali to ce se ipak raditi na kraju) i da sad ulazimo u fazu oprastanja i odbrojavanja u jednocifrenim brojevima...

Ili kako bismo rekli u mladjim danima, spavamo jos 10 puta do polaska :)

April 5, 2012

Glavobolja

Ako sam i mislila da je bilo naporno prikupiti svu dokumentaciju i doci do toga da imamo vize u pasosima, sad vise to ne mislim. Ovaj drugi deo je mnooogo gori. Ozbiljnu glavobolju mi zadaje problematika pakovanja...

Na stranu to sto paralelno radim citavo naucno istrazivanje ne bih li prilagodila nase CV-jeve i portfolije tamosnjem stilu, to je nekako neophodno pa samim tim vazi ono "sto se mora nije ni tesko".
Ali izvesti magiju pakovanja stvari, koje su se godinama talozile i skupljale, u cetiri velika i dva mala :) kofera i jos u dodatnih par kutija koje ce nam se poslati naknadno, iz ove perspektive izgleda maltene nemoguce.

Pretpostavljam da cu se za koji mesec smejati sama sebi zbog zalopojke na temu pakovanja, posebno kad se susretnemo sa mnogo ozbiljnijim i konkretnijim problemima trazenja posla i sl., ali trenutno mi je ovo najgora nocna mora.
Vec petnaesti put premeravam neke stvari i sabiram tezinu, ali i dalje nisam bas najsigurnija kako to izvesti. Imam osecaj da ce, kad krene zapravo stavljanje stvari u kofere, nekako magicno sve porasti i otezati i da pola stvari koje planiramo ipak necemo moci da ponesmo. Uh.....

S druge strane, stalno sebi ponavljam da ne bi trebalo da se opterecujem toliko sa stvarima koje se uvek mogu ponovo kupiti ali onda me ipak nekako srce boli da se od necega odvojim. Potpuno razumem hrcke koji besomucno skupljaju i skupljaju zimnicu dok im se oni njihovi mali obrazi skoro ne raspuknu.

Naravno, realna da budem, poenta tolikog bavljenja pakovanjem i ostalim prizemnim radnjama je vise da mi skrene misli da emotivnog dela cele price koji vec polako ali sigurno pocinje da se oseca. Kako se onaj broj na brojacu smanjuje iz dana u dan, tako ja pocinjem da osecam blag pritisak u predelu grudnog kosa... No, bilo je za ocekivati :)

March 22, 2012

Vodic za one koji razmisljaju o mogucnostima odlaska u Kanadu

Elem, posto je postalo vrlo popularno razmatrati mogucnosti odlaska negde, pokusacu da prepricam, koliko god mogu skracenu, trenutnu verziju procedure(kazem trenutnu, posto se menja maltene jednom godisnje):


1. Prvo i osnovno, ne mogu dovoljno da naglasim koliko je neophodno, treba vrlo, vrlo, vrlo detaljno prouciti kanadski imigracioni site http://www.cic.gc.ca/english/index.asp ali zaista detaljno.

Mogucnosti odlaska su razne, samo treba naci model koji vam odgovara. U nasem slucaju to je bilo po Federal Skilled Worker programu i ovo moje uputstvo ce se donositi upravo na taj program. Programi se razlikuju tako da treba dobro prostudirati materiju.


2. Elem, na jednoj od strana na koje bi trebalo odmah da nabasate http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/skilled/apply-who.asp nalazi se lepo objasnjeno ko sve moze da aplicira po ovom programu a takodje negde na dnu strane imate sasvim pristojan Come to Canada Wizard http://www.cic.gc.ca/app/ctcvac/english/index kao i Self-Assessment Test http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/skilled/assess/index.asp koji bi trebalo da pojasni eventualne nedoumice oko toga da li uopste ima smisla pokusavati dobiti ovu vrstu vize.


3. Ukratko, stvar oko bodovanja je sledeca, sto sve pise i ovde http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/skilled/apply-factors.asp:
mora se biti na NOC listi zanimanja i imati bar jednu godinu radnog iskustva u struci sa kojom nameravate da aplicirate, treba imati sto vise bodova na IELTS General Training testu iz engleskog a bilo bi korisno i iz TEF-a za francuski(mi to nismo posto ne znamo ni F od francuskog), maksimum poena se za sada dobija za uzrast od 21-49, i vrlo bitno - treba dokazati sto vise(idealno 4) godina radnog iskustva u struci posto to nosi jako puno bodova. Naravno korisno je imati supruznika sa visokim obrazovanjem posto se i na to dobija par bodova, kao i na rodbinu u Kanadi.
Napomena: Kad kazem dokazati radno iskustvo mislim imati ugovore o radu, uplacivane doprinose za taj period(znam i sama koliko je ovo tesko izvodljivo) i potvrde iz firmi sa detaljnim opisom radnog mesta. Bilo bi naravno lepo da to pise i u ugovorima sto kod mene konkretno nije bio slucaj ali uz dobro napisanu potvrdu moze i to da se ispegla.

Dakle ako nemate 67 bodova(ali preporucljivo je i vise posto se nikad ne zna sta ce vam priznati a sta nece) ne vredi ni pokusavati, sto lepo i pise na CIC sajtu, bar za ovu kategoriju vize.


4. Dakle ako ste se odlucili na takav korak i mislite da zadovoljavate uslove, sledeca vrlo bitna stvar je dosta nezgodna prepreka za vecinu: neophodno je izmisliti jedanu povecu svotu novca.

Elem, jos jedan od uslova za apliciranje je da pruzite dokaz o posedovanju dovoljno sredstava(tzv. Proof of Funds) da mozete da prezivite po njihovim procenama 6 meseci (po iskustvima nekih ljudi koji su vec otisli realnije je 4).
Informaciju o potrebnim sredstvima u zavisnosti od broja clanova porodice imate ovde http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/skilled/funds.asp.

E sad, zaista morate imati tu sumu posto ste u obavezi da je, da li u kesu ili u nekom drugom obliku, pokazete prilikom sletanja u Kanadu, a da ne spominjem kako zaista treba od necega ziveti u pocetku :)

Sem toga, nimalo naivna stavka je i sama procedura apliciranja. Treba platiti sledece: raznorazne izvode, overu fotokopija i prevod sudskog tumaca na engleski(poprilicno kosta), polaganje jezika, Application Fee, slanje dokumentacije u Kanadu, lekarski pregled, i na samom kraju Right for Permanent Residence Fee. Avionske karte su takodje nesto sto treba uzeti u obzir.


Ako ste sve te omanje probleme zakljucili da mozete da resite, krece sledeca procedura:


5. Treba prijaviti polaganje jezika(prijavljuje se jedno 5 nedelja ranije tako da treba to na vreme uraditi, posebno da bi imali vremena posle za eventualne popravne) i poceti uciti, posto se test zasniva na znanju materije koja se da nauciti i uvezbati za jedno mesec do dva, zavisno od pocetnog znanja. Vise o testu ima na sve strane po netu pa da ne duzim.


6. Treba prikupiti dokumentaciju i pripremiti aplikaciju po sledecem uputstvu http://www.cic.gc.ca/english/information/applications/guides/EG7TOC.asp. Sve je lepo objasnjeno samo treba bar tri puta procitati. Ukratko kaze sledece: skupiti sve moguce dokumente vezano za obrazovanje, radno iskustvo, licne dokumente, sve lepo iskopirati(sem onih koji moraju da budu originali, pise u uputstvu i Document Checklist-u http://www.cic.gc.ca/english/pdf/kits/forms/IMM5612E.pdf), overiti u opstini ili sudu(preporucujem sud, duplo je jeftinije), odneti kod sudskog tumaca da prevede i overi, uplatiti Application Fee ili uplatu obaviti kreditnom karticom - to se resava popunjavanjem formulara(opet preporucujem, jednostavnije je), popuniti sve formulare, dobro ih pregledati vise puta, sve spakovati u povecu kovertu ili omanju kutiju i pozeleti svojoj aplikaciji sretan put.


7. Sledece sto se radi je ono silno cekanje koje sam ranije spominjala pa da se ne ponavljam :)

To bi bilo to.

March 15, 2012

Kratko objasnjenje, koje je na kraju ispalo mnogo duze nego sto je bilo planirano

Moram da se pozabavim odgovorima na najcesca pitanja koja ljudi postavljaju kad cuju da idemo pa-pa:

1. Imigrantska viza (koju smo mi dobili) - ne znaci da nam Kanada gratis daje stan, posao i dzeparac. Naime, kao i u svakoj drugoj drzavi podrazumeva se da ces se sam pobrinuti za svoje potrebe, oni ti daju mogucnost za sve to i prava jednaka kanadskom drzavljaninu (minus glasacko pravo i pasos - to sledi posle tri godine).
Imigrantska viza takodje znaci da ne moras nikad vise da je obnavljas posto sletanjem na aerodrom postajes punopravni kanadski stanovnik (iliti Permanent Resident).

2. Sta cemo kad dodjemo tamo? - Pa sad, odgovor bi bio potpuno isti da se selimo napr. u Beograd. Smestimo se negde na par dana (hotel, motel, prijatelji, bilo sta) dok ne nadjemo stan za iznajmljivanje (isto kao i ovde, niko ti nece iznajmiti stan dok ne dodjes uzivo da ga pogledas, potpises ugovor i naravno platis).
Zatim, posto se stanovi izdaju prazni (sto je isto uobicajeno i u ovim nasim krajevima), obidjes gomilu radnji, pretreses male oglase i sa sto manje novaca se skucis. Jedina razlika u odnosu na preseljenje u Beograd, je da je teze i skuplje preneti namestaj i pokucstvo, a i nema smisla posto transport moze da kosta isto koliko tamo pokupovati sve to isto, naravno ne u najskupljim radnjama, ali pitam se koliko nas ovde ode u prvu prestiznu prodavnicu i ne pitajuci koliko kosta opremi ceo stan?

3. Usput dok radis sve to, pobrines se za licna dokumenta, opet slicno kao svuda drugde. Doduse to u Kanadi, cudna li cuda, ipak ide malo jednostavnije nego sto smo mi ovde navikli, sve se obavlja postom ili mailom, a gotove proizvode (kartice osiguranja, identifikacione, zdravstveno i sl.) ti salju na kucnu adresu. Dakle mnogo manje maltretiranja i cupkanja po salterima.

4. Opet slicno kao i svuda na svetu, krenes da trazis posao posto od necega treba ziveti i placati racune :) Napises CV, napravis portfolio ili ne, zavisno od struke, i pocnes da pregledas konkurse za posao ili da zivkas firme i "Dobar dan, da li vam treba arhitekta/fotograf?" (naravno ovo je potpuno pojednostavljeno).
Posto si ipak tek stigao, ne govoris savrseno jezik, nemas kanadsko radno iskustvo iliti nemas pojma kakva je radna atmosfera, etika i obicaji, mora se biti spreman da ce se neko vreme ipak raditi poslovi koji su manje ili vise ispod nivoa koji prizeljkujemo. No, zar je to puno drugacije od onoga kako se zivi kod nas?

5. Ako si iole snalazljiv i ambiciozan, trebalo bi da u roku od 6 meseci vec dodjes do nekog pristojnog posla u struci, u mom slucaju pocnes da se bavis pitanjima nostrifikacije diplome i dobijanja kanadske licence za rad (procedura opet identicna kao ova sto sam ovde prosla, neko vreme rada u struci - doduse samo 2 god, polozen strucni ispit i uplata clanarine - i nije neka bog zna kakva nauka od procedure).

6. Sve ostalo ipak zavisi od same osobe, kako ce se aklimatizovati, prilagoditi potpuno drugacijem podneblju i ljudima, koliko ce se prepustiti nostalgiji. Mada treba biti realan, za cime konkretno treba zaliti? Sem roditelja, rodbine i prijatelja. Ali nazalost, nece mi navedene grupe ljudi placati racune, hraniti me, cuvati mi decu posto mesta u vrticima nema, stajati u redovima u SUP-u da izvade pasos i registruju auto, naci mi posao i davati mi redovnu platu i placati doprinose, resiti me problema korumpirane komunalne policije koja ne izlazi na teren da se ne zamera a ja ne mogu da spavam celu noc od preglasne muzike, i jos milion razloga. Naravno, svega toga ima i bilo gde drugde, razlika je "samo" u kvantitetu...

Naravno da nije laka odluka otici i da sve deluje vrlo strasno, ali meni licno mnogo strasnije izgleda buducnost ovde. Mozda gresim, ali vreme ce svakako pokazati....

March 9, 2012

Sentimentalnost proradila...

Ovih dana se resavamo nekih stvari od cisto sentimetalne vrednosti... Moram priznati da mi nije svejedno...
Nekako se podrazumeva da ce uvek biti negde prostora za milion sitnica koje te asociraju na detinjstvo, pa skolu, pa fakultet, a onda kad se okolnosti tako nameste da se nekako treba preseliti na drugi kontinent, koliko to god bio pozitivan pomak, sa druge strane je neminovno odreci se veceg dela uspomena. A to nije lako...
Elem, izvrsila sam egzekuciju nad svojim radovima sa fakulteta danas, i potpuno sam :( ...




March 1, 2012

Vize su u pasosima :)))

Jednog kisnog, vetrovitog februarskog dana, ispred kanadske ambasade u Becu...

...osmesi sve govore...


February 22, 2012

Prosla euforija, pristupimo pripremama za polazak

Dok je projekat odlaska jos bio na teoretskom nivou, nije delovalo tako komplikovano spakovati svoju egzistenciju na jednom mestu i premestiti je cca 7500 km dalje.

Cim je postalo jasno da cemo stvarno ici, ispilili su se bezbrojni organizacioni problemi. Sta nositi, sta da nam se salje posle (uzgred i kako a da ne kosta reda velicine jednog bubrega), sta ostaviti, gde ostaviti, kako sve to spakovati, sta sa svim onim stvarima (a toga je mnogo) koje nikad necemo preneti tamo a steta ih je naravno baciti...

Pa onda citav niz pitanja vezanih za trenutak posle sletanja kad zapravo postanemo Permanent Residents of Canada: gde odsesti za prvo vreme, kako naci stan a nemas pojma gde si i kako doci od tacke A do tacke B, sta raditi po pitanju prevoza (kupiti kola i placati preskupo osiguranje ili koristiti gradski prevoz a lupati glavu kako doneti u novi stan sve sto je potrebno za poceti zivot iz pocetka), i jos milion pitanja koje se neprekidno roje po glavi i ustvari cine ovaj ceo projekat vrlo uzbudljivim...

Ne mogu ni da zamislim kako je bilo uzasno komlikovano proci sve ovo pre samo 20 godina kad nisi imao na raspolaganju ovaj predivni izum zvani internet...

No, sve ce se vec malo po malo razresiti i pripremiti, za pocetak odosmo 27. u Bec po vize :)
Kanadische Botschaft




February 15, 2012

:))) ili "Jako smo srecni"

Tacno u 15.45 po centralno evropskom vremenu stigao mail otprilike sledece sadrzine:
...posaljite ili donesite, vec kako vam drago, pasose na viziranje...
Ne znam kako da dovoljno slikovito opisem nase trenutno emotivno stanje ali recimo da bi nas, da nas sada vide, cike iz one fine ustanove u Vrscu bez razmisljanja zaprimili na poduzi boravak, i to pun pansion...
Toronto, here we come... (i to 11. juna negde oko 20.15, bar po trenutnom redu letenja) :)

February 2, 2012

Faza III - cekajuci PPR iliti za manje upucene "Passport Request"

I obavismo mi taj dugo ocekivani lekarski pregled jos 17. januara, srecni i radosni sto smo tako brzo uspeli da zakazemo kad medjutim...
Kao i sve drugo na ovim prostorima i cela operacija lekarski nije mogla da prodje bas potpuno bez grickanja noktiju i nerviranja, naime rezultatima je trebalo okruglo 14 (slovima cetrnaest) dana da krenu put Londona, i onda samo 23 (slovima dvadesettri) sata da stignu na odrediste.
Pitam se da li bi brze stigli da su cike iz IOM (organizacija gde se radi lekarski) poslale postu nekom tradicionalnijom metodom tipa golubom pismonosom ili postarom na konju....
No vazno da je neki pegavi Englez dobio te nase rezultate i da smo mi sad svecano usli u fazu III - cekanje na PPR...

Nadam se da se i njima tamo u Londonu i onima u Becu nece smrznuti prstici od ovog hladnog talasa toliko da ne mogu da nam odkucaju mail sa nekim ovakvim tekstom: "Mi jedva cekamo da nam dodjete pa smo eto mislili, ako vam nece biti jako tesko, da posaljete pasose na viziranje..." :)

January 13, 2012

Ko ceka doceka

Vracamo se mi danas kuci iz kraceg izleta do Beograda, otvaramo sanduce ocekujuci da ispadne neki racun posto im je elem sezona, kad ono lepa snezno bela kovertica.
U mrklom je mraku, koji inace vlada u ulazu u zgradu, bljesnuo javorov listic (u plavoj pecat verziji) i nastao je stampedo do stana tj. svetla.
Kad ono u koverti, zarko prizeljkivani, ljubljeni, poziv za lekarski....


Uzbudjenje je potpuno neopisivo, pretpostavljam da ce vece biti samo kad konacno budemo drzali vizirane pasose u rukama...
PS: Mozda bi trebalo revidirati reputaciju petka 13-og.

January 10, 2012

Cekanje...

Molo bi se reci da je cekanje nesto najgore u projektu koji smo zapoceli tamo negde u martu 2010 kad smo odlucili da je promena geografske sirine i duzine jedina racionalna opcija u smislu planova za buducnost.

Ceo proces, bar kad je Kanada u pitanju ne traje nesto preterano dugo ali opet, svaki dan koji prodje u iscekivanju maila od VO Vienna izgleda kao da traje beskonacno.

Prva faza iscekivanja pocela je tamo negde krajem avgusta kad smo spakovali 3.1 kg papira uredno slozenih i sistematizovanih po zasebnim fasciklama sa sve nalepnicama sta se u kojoj nalazi, pozvali kurira Fedex-a i pozeleli srecan put nasoj aplikaciji.


Pet dana pracenja paketa srecno se okoncalo kada je neka persona egzoticnog imena potpisala prijem naseg "paketica" tamo na nekom prijemnom odeljenju u Sydney, Nova Scotia (prateci paket sam konacno pogledala na Google maps gde se zapravo nalazi njihova verzija Sidneja).

A onda agonija zvana "hoce li nam konacno skinuti pare sa kartice" i traume izazvane gomilom losih iskustava - da li ce uopste moci da se izvrsi transakcija, da li ce sistem ovog puta raditi normalno ili ce negde nesto zapeti... Paranoja izazvana uporedjivanjem sa drugim slucajevima mahom po imigrantskim forumima (koliko su korisni toliko je i frustrirajuce) srecom se okoncala posle dugih 78 dana.

A najlepsi deo usledio je posle samo jos desetak dana kad sam lezerno sedmi put u toku dana proveravala mail i ovog puta imala sta da vidim, zarko prizeljkivani PER (ili Positive Eligibility Review) se smeskao sa monitora. Ozbiljno sam bila u iskusenju da skacem po sobi od srece...

A sad evo prodje vec mesec i po od tada i jos uvek nista.... No, tesim se mnogobrojnim praznicima koji su zapali u taj period i po 14. put proveravam mail...