March 14, 2013

Sezona poreza

Sezona poreza u Kanadi uveliko traje... Rok za predaju obracuna je 30. april, no ako ste svezi imigranti toplo preporucujem da to uradite mnogo ranije jer je prva poreska godina jedina kada cete dobiti neke pare nazad a to u pocetku naravno puno znaci. Te sam ja nase obracune poslala jos krajem februara (cim smo dobili potrebne papire od poslodavaca koji se uglavnom salju postom u tom periodu) i posto je uobicajeno da se ceka 3-4 nedelje na isplatu, racunamo da cemo pocetkom aprila najkasnije vec imati priliv na tekucem.

Naravno, kao i skoro sve drugo, cela ta papazjanija oko poreza je ovde vrlo ugodno iskustvo, bar po pitanju organizacije. Naime, samo prve godine morate da predate obracun na papiru, vec sledece se sve radi elektronski. A za nas koji predajemo obracun u papirnoj verziji ljubazni Kanadjani se pobrinu pa odstampaju ceo set formulara i onda ga dele, besplatno naravno, u postama. Sve potrebne informacije mozete naci na zvanicnom sajtu CRA (Canada Revenue Agency) http://www.cra-arc.gc.ca/menu-eng.html a na raspolaganju su i putem telefona (ovde dobiti nekoga telefonom nije nemoguca misija, najduze sam cekala 1.5 min da mi se javi ziva osoba), maila i sl. I naravno, svi sa kojima sam komunicirala su bili hiper ljubazni i usluzni.

Elem, epopeja sa porezom za mene je trajala jedno dva meseca, pocela sam tamo negde oko Nove Godine da studiram materiju i zavrsila krajem februara. Naravno, bilo bi puno lakse da smo platili nekom racunovodji da nam to uradi ali ne bih ja bila ja, citaj "control freak" :), da nisam sama to uradila. Mislim ipak su nase pare u pitanju, hocu da znam ko tu kome sta uzima, zasto i koliko i da li moze da se tu nesto dogovori :)
Posto Kanada ima jedan zanimljiv i dosta kompleksan poreski sistem, iznecu u grubim crtama kracu verziju. Pritom verziju koja vazi za nas dvoje trenutno posto mi spadamo u tzv. "samozaposlene" (ili sto bi se kod nas reklo samostalne preduzetnike) tj. nismo u radnom odnosu (mada B je u nekoj kombinovanoj kategoriji, obzirom da je imao prihode i kao samozaposlen i kao zaposlen). Za one koji su redovno zaposleni sistem je malo drugaciji, firma za koju radite vam isplacuje neto sumu (oni uplate sve potrebne poreze, doprinose i sl.) pa je i obracun nesto jednostavniji posle, mada ne previse.

Naime, porez se placa jednom godisnje sto moze da bude nezgodno ako niste disciplinovani i ne vodite o tome racuna cele godine, jer vas kraj aprila, kada treba izdvojiti povecu sumu na ime poreza, moze finansijski neprijatno iznenaditi (naravno opet se odnosi samo na samozaposlene)...

Dakle, stvari stoje ovako: postoji citav splet formulara koje treba popuniti i koju su svi povezani u smislu da se cifre prenose iz jednog u drugi i nazad. Sto ce reci potrebna je poprilicna koncentracija. Sve sto je potrebno od objasnjenja i podataka se nalazi na vec pomenutom sajtu CRA a naravno i www.google.ca je vrlo koristan :) Dosta dobrih informacija sam nasla i na www.taxtips.ca.

Realno sve se svodi na to kako maksimalno smanjiti svoju neto zaradu - iznos koji dobijete kad se poodbijaju ranorazni troskovi koju su vezani za "potrebe poslovanja" (da se ne lazemo, tu se da podvesti i stosta sto bas i nije potpuno poslovni trosak ali to se tolerise, bar koliko sam cula) pa zatim nekoliko nepovratnih kredita koje vam drzava daje (naravno u skladu sa primanjima, ako zaradjujete stotine hiljada godisnje tesko da ima ista od kredita), kao i razni odbici na racun izdrzavanja porodice, medicinskih troskova, troskova javnog prevoza i sl, lista je poprilicno duga.
Nisu to neki kapitalni iznosi ali malo po malo i bruto cifra se ipak smanji. Sto ovde nije beznacajno obzirom da poreske stope na prihod nisu univerzalne (pisem u mnozini posto se posebno obracunava federalni a posebno provincijski porez), nego rastu u skladu sa primanjima, te vas doticna redukcija moze vratiti u nizu poresku grupu pa se onda razlika u iznosu poreza i te kako oseti. Naravno, to se nas imigranata pripravnika bas ne tice previse posto su nam zarade u prvoj godini obicno daleko ispod bilo koje granice (prva je na cca $40.000 godisnje, da sad ne idem u detalje) ali vec sledece godine ce biti znacajno.

Bilo kako bilo, obracunah ja nama poreze, upisah broj tekuceg na koji da mi refundiraju sumu koju su mi duzni (na ime toga sto smo imali "mala" primanja cemo dobiti vise vrsta finansijke pomoci) i sad sedimo i cekamo da iznos osvane na racunu. Jedan od lepsih razloga za neko cekanje :)





March 13, 2013

Svasta nesto sto mi se vrzma po glavi....

Vrlo cesto mi se dogadja da naletim na tekstove i komentare po netu tipa: "Treba da dokazem da imam 10.000 eura da bih dobio iseljenicku vizu za Kanadu, pa ja da imam te pare ne bih ni isao iz Srbije!".
Dakle potpuno ne mogu da shvatim taj nacin razmisljanja.
Prvo, da bi se otislo u Kanadu treba, za dvoclanu porodicu, cca. 15.000 eur , sto predstavlja zbir troskova apliciranja za vizu sa svim sto ide sa tim (prevodi, overe, dokumenta, bla-bla) avionskih karata, i naravno para koje MORATE prikazati zarad dobijanja vize a pogotovo bez kojih NE MOZETE da se nastanite na drugom kontinentu (sem ako vas naravno ne ceka sve gotovo - posao, stan, kola, sto pretpostavljam da nije cest slucaj).

Znaci u startu vec treba mnoooogo vise nego sto treba prikazati za potrebe dobijanja same vize.
Zatim, zar zaista neko moze da razmislja o takvom zivotnom preokretu kao sto je emigracija samo zato sto mu u budjelaru nedostaje 10.000 eur??
Trece, i po mom misljenju najbitnije, pobogu, zar je u Srbiji sve ostalo tako savrseno pa ce, ako dobijete na poklon doticnu sumu, svi vasi problemi dozivotno biti reseni?
Jedna omanja matematicka racunica: 10.000eur/12 meseci=833 eur. Doticna suma je, ako me pamcenje sluzi (posto sam odavno otisla verovatno sam izgubila iz vida pravu sliku..) jedva dovoljna da PREZIVI (ne da zivi, jer je to zaista samo puko prezivljavanje) dvoclana porodica, ali koja je naravno imala puno srece pa nasledila neku nekretninu i time resila stambeno pitanje.

I onda sledi pitanje: a sta kad prodje tih 12 meseci?
Pa opet treba: platiti racune, zabaviste, otici u radnju, obaviti nesto na nekom salteru kojim rukovodi standardna poludivlja sluzbenica, registrovati kola ili izvaditi pasos, iskolovati dete, sacuvati ga od potpunog nemorala i poremecenog sistema vrednosti i slusanja Cece u zabavistu, isparkirati se na Bulevaru u sred dana a iza tebe naslagano 3 automobila, pokusati da se zalis komunalnoj ili gradjevinskoj inspekciji na komsijsku kafanu koja radi svaku noc do 5, koja je zasluzna za rupu na krovu (sprovodio se dimnjak za rostilj pa krov sad prokisnjava) a onda vidis da doticni inspektori redovno obeduju u upravo toj kafani a onda ti pritom vlasnici kafane izbuse sve 4 gume jer si ih prijavljivao inspekciji (spanska serija, zar ne?), uspeti otici na specijalisticki pregled za manje od godinu dana ili naci vezu a zatim i pare za podmititi istu, naci posao, imati uplacen staz i doprinose (iako mislim da nece vise biti nista od drzavnog penzionog fonda dok ja stasam za penziju) i jos bezbroj manje bitnih problema od toga da li imas u slamarici tih magicnih 10.000 eur.
Ne razumem, a verovatno nikad ni necu...

Nismo ovde dugo ali mogu da, pri cistoj svesti i pameti, izjavim da zaista ne mislim da smo pogresili. Iskreno se nadam da nas necu ubaksuzirati ovom izjavom :)
Prvo, ne osecam sa kao gradjanin drugog reda samo zato sto mi roditelji nisu na direktorskoj poziciji u nekom JP ili politicki aktivni (i pritom i vrlo prilagodljivi na promene) pa cu da se provlacim kroz zivot uz legendarnu recenicu "pa hajde uradi to i to, ona je dete tog i tog".
Drugo, za 9 meseci boravka ovde niko, ni jedan jedini put, nije bio prema meni autoritativno nadobudan, neprijatan, agresivan, vulgaran, prost, nepristojan, itd. A imala sam podosta kontakta sa sluzbenicima podloznim takvom ponasanju (bar na osnovu iskustva iz rodnog mi grada/drzave).
Trece, radimo oboje za plate na donjoj proseka za nase struke (jos smo pocetnici), placamo monstruozno mnogo podstanarski stan, jos uvek se skucavamo po malo, i u proseku nam rashodi ne prelaze 60% prihoda, naravno niko ne kaze da luksuzno zivimo ali nam zaista nista ne nedostaje. Sto je, smatram, sasvim pristojno za pocetak. Naravno, nasa trenutne potrebe su uveliko skromnije nego da imamo decu, kredit za kola i stan ali trebalo bi da to sve bude uskladjeno tokom vremena, u skladu sa povecanim troskovima ce nam, nadam se, i plate rasti, mislim radimo u tom pravcu...
Cetvrto, nivo stresa nam je znacajno opao u poslednjih 6 meseci (kad su naravno prosli oni prvi meseci koji su zaista izuzetno stresni).
Peto, sad kad smo konacno resili meni najvecu muku kanadskog zivota, sad je sve ostalo lako: kupili smo ves masinu, pravu pravcatu ves masinu :)))) Bela tehnika (ali samo bela, sve ostalo je isto ili jeftinije) je ovde, iz meni potpuno nerazumljivih razloga, dramaticno skuplja nego u Srbiji, te ovde kupovina doticne spada u domen kapitalnih investicija. A obaska sto je problem naci dovoljno "malu" masinu (velicine stadardnih evropskih) koja bi stala u stan. No, nadjosmo je i uz malo snalazljivosti (nije dozvoljeno drzati masine u stanovima za iznajmljivanje a uzgred nema ni izvedenih vodovodnih instalacija za iste) svecano je pustamo u promet ovih dana. Zaista mi je, sto bi se reklo, svanulo :)

I tako, zima ovde jos uvek traje za razliku od proleca koje cujem da je stiglo u Novi Sad, ali, kao sto vec spomenuh, posto je surova kanadska zima potpuna marketinska prevara (da se ogradim odmah, ovo se odnosi iskljucivo na Toronto koji ima mnogo prijatniju klimu od ostatka Kanade), sasvim je lepo podnosimo i uzivamo u istoj.




January 30, 2013

"Srengleski" - srpsko-engleski hibrid (ali neuspeli)

Doselili smo se u Kanadu jer smatramo da cemo ovde lakse ostvariti sve planove koje imamo za buducnost, a pogotovu zato sto mislimo da je ono sto smo ostavili jedna vrlo nezdrava klima za odgajanje porodice. Da li to znaci da vise ne pripadamo tamo i da treba da zaboravimo ko smo i odakle smo?

Jedna recenica koja me je potpuno sokirala je "ne treba ti vise srpski" (kontekst je bio: posto sam se odselila odande, da bude jasnije). Komentar je usledio posle duze diskusije na temu da li je u redu izvrsiti sakacenje maternjeg jezika umetanjem engleskih termina tamo gde im mesto nije, i to pogotovu na nacin na koji se ne koriste ni u engleskom jeziku. Naime, nisam lingvista ali zaista mi povredjuje usi kad cujem da velika vecina imigranata (i to ne onih koji su dosli pre 20 i vise godina, nego ovih mnooogo svezijih) menja engleske reci po padezima i rodovima i da im pridodaje potpuno neprirodne sufikse i prefikse iz srskog jezika.

Potpuno sam revoltirana tom pojavom koja je za mene odraz mentalne lenjosti (citiram jednog imigranta: "mrzi me da razmisljam"). Verovatno ce se neko naci uvredjen ali zaista mislim da je moguce drzati se jednog jezika u razgovoru i govoriti ga koliko toliko pravilno. Pritom to ne mislim da ima veze sa tim na kojoj sam trenutno geografskoj sirini i duzini, naime, dizala mi se kosa na glavi od "neznam, nemogu, pretsednik, najaci, vislji, i sl." i dok sam bila u sred tog govornog podrucja. A sad mi se kosa dize na glavi od nepravilnog srpskog nakalemljenog na nepravilni engleski.

Daleko od toga da sam magistrirala srpsku knjizevnost pa da mogu da lektorisem sve oko sebe, ali: "klejmam" od reci "claim" (iliti "trazim da mi se odbije od poreza" ili "potrazujem" ili bilo sta slicno, slazem se komplikovanije je, ali pobogu tako je kako je), "idem kod dentista" (sa sve "a" za imenicu u dativu - padez koji, koliko se secam iz nastave u osnovnoj skoli, ne postoji u engleskom), "puno ce te kostati insurance za kola" (ne daj boze da cemo reci osiguranje), "zvali su me iz ofisa" (opet menjanje po padezima umesto upotrebe reci kancelarija)

Naravno, potpuno je nemoguce ne koristiti englesku terminologiju posebno kada je u pitanju informaciona tehnologija za koju dobrim delom nema adekvatnih reci na srpskom, a i stosta drugo, ali postoji izvesna razlika izmedju upotrebe reci hard disk (mislim prevod je zaista sumanut) i gore navedenih primera.
Uostalom dobar deo savremenog srpskog su upravo reci usvojene iz drugih jezika. Jezik se menja i razvija, to je svima jasno, ali se takodje i unistava. Pitanje je ko ce koji proces odabrati.
Granica jeste relativno tanka ali meni i dalje jasno vidljiva i opipljiva.... I mogu sa sigurnoscu da tvrdim da cu isto misliti i za dve ili pet godina, i pogotovo da cu zauvek misliti da mi je maternji jezik potreban, gde god bila (a daleko od toga da sam fanaticni nacionalista)....

January 24, 2013

Ozloglasena kanadska zima...

Dakle jos jedan marketinski trik, bar po dosadasnjem iskustvu...

Evo kraj je januara, i do sada smo doziveli bedna dva dana malo jaceg minusa i to danas i juce (-18C), a do sada je mahom bilo sve vreme toplije ili u najgorem slucaju isto kao u NS. Cak je u onom periodu kad je NS bio zavejan prvi put ovde bilo prijatnih 5 iznad nule.
Sneg je prvi put pao dan pred Novu Godinu i zadrzao se jedno nedelju dana i sad pre neki dan ali vrlo stidljivo.
Naravno dozivljaj snega ovde je poootpuno drugaciji nego u domovini. Prvo sto se na vreme cisti i to redovno, drugo sto uglavnom nigde ne nabacaju sneg samo sa strane pa onda sve bude neprohodno i blatnjavo i sumorno, nego ga lepo kulturno pokupe u kolica, kamione i sl., i onda imate onaj divni zimski ugodjaj: ciste staze i ulice a do samog ruba trotoara lep beli cisti sneg. Milina. Prvi put nemam potrebu da psujem gradske sluzbe dok batrgam po bljuzgi i po gomilama snega tamo gde mu nije mesto...

Ja zaista nikad nisam bila ljubiteljka ovog godisnjeg doba, cak naprotiv, mrzela sam taj osecaj truntavosti sa milion i dva sloja odece na sebi, to sto je sve sivo i gadno, i sve ostalo sto prati zimu.

No, moram da priznam da sam ove godine mnogo manje isfrustrirana. Prvo sto, kao sto rekoh, sneg nije vise glavni neprijatelj, drugo sto je ovde taaako lako uzivati u zimskim aktivnostima.
Na stranu skijanje i slicno, nije moja sfera interesovanja pa cu preskociti(mada cujem da ima bozanstvenih terena vrlo blizu grada), za one manje zahtevne aktivnosti tipa grudvanje, sanjkanje, klizanje i sl., ovde je savrseno.
Od bezbroj parkova do oko 120 sto zatvorenih sto otvorenih klizalista, gde je klizanje (opet ludi kanadjani) potpuno besplatno.
Naravno, obzirom da im je to glavna zimska rekreacija (posle hokeja naravno), klizalista su im malo kreativnija nego sto smo mi navikli, tako da ih ima u raznim oblicima sto ovu razonodu cini jos prijatnijom.
Tako da smo se i mi snabdeli klizaljkama i krenuli redom da isprobavamo klizalista. Jedini mali, minijaturni problem sa klizanjem na otvorenom je onaj nemoguci vetar koji ovde duva cele godine a zimi je posebno prijatno leden. Ali ocekujem da cemo se aklimatizovati, naime, gledam zensku domorodacku decu kako na gore pomenutih -18 idu u majusnim skotskim suknjicama(deo skolske uniforme), dokolenicama i patikicama, sa potpuno golim nogama i potpuno su modre od zime ali ni najmanje ne izgledaju uzrujano ili cvokotavo. A da ne spominjem razne likove koji srecem u metrou na istih tih -18C u majcama na kratke rukave ili, jos gore, bez rukava. A ja imam tri para carapa i cizme sertifikovane do -32C i jedno pet slojeva odece i opet mi je hladno :) No, videcemo za koju godinu...

Bilo kako bilo, ozloglasena kanadska zima je za sada vrlo prijatna...

December 20, 2012

Oda jednim kolicima

Nova filozofija: kola, kolica, svejedno, vazno da imaju tockove...

Najbolji savet koji imam za imigrante pripravnike je da im, cim rese stambeno pitanje, prva stvar koju ce kupiti budu mala sklopiva kolica na dva tocka (onaj tip koji se vidja po nasim pijacama u rukama penzionera u lovu na jeftiniji paradajz). Naravno pod uslovom da nece odmah kupovati kola.

Ima ih u raznim varijantama, najjeftinija su naravno kod Kineza, a cak i ta, mada im je finalna obrada takva da ne ulivaju poverenje, odlicno rade svoj posao. Ima ih naravno i u boljim radnjama ali tu je i cena adekvatna. Cene se krecu od $15 pa navise.

Mi smo vec prvih dana kupili dva komada i to nam je bila jedna od najboljih investicija.

Sem sto smo se kompletno skucili uz njihovu pomoc (sem prve isporuke namestaja iz Ikee), kolica su dokotrljala sledece (od kabastijih stvari): dve kutije od po 30kg sa zimskom garderobom koje su nam naknadno stigle (i to sa aerodroma koji je cca 25 km od nase kuce - to je bila avantura...), jedno 3-5 tura svega i svacega iz Ikee (ukljucujuci i palmu od 1.5m, dodatne komade namestaja, itd), klimu, portabl ves masinu, novogodisnju jelku, i svasta jos nesto.

Ali poslednji, najfenomenalniji poduhvat koji smo izveli sa nasim milim kolicima bila je kupovina televizora.
Situacija je sledeca: napolju prijatnih 5C, kisa pljusti intezitetom najgoreg letnjeg pljuska ali satima, nama krava stala na nogu da dovucemo televizor iz radnje posto smo ga kupili dan pre toga i strasno nam se zuri da se posadimo ispred ekrana (zamisao je bila da otvorimo sezonu sa trilogijom Lord of the Rings u produzenoj verziji sto na kraju taj dan nismo postigli ali poceli smo juce i potpuno smo odusevljeni), te se naoruzavamo arsenalom onih rastegljivih gurtni (ovde se to lepo zove bungie cord i takodje je neophodna stvar, i to bar 8 komada) i krecemo da ulovimo nasu novu igracku.
Sigurna sam da su prolaznici mislili da smo poludeli (a i bilo je raznih posalica i dobacivanja). Vucemo televizor, koji smo platili cetvorocifren iznos, na malim klimavim kolicima, privezan doticnim jarko narandzastim gurtnama, mokri kao misevi i mi i kutija (srecom od lepog debelog kartona pa je tv ostao suv). Ali to su drazi imigrantskog zivota :)

Suma sumarum, ako ne auto, onda kolica, bar jedna po osobi, i zivot je puuuuno jednostavniji.

December 11, 2012

Pola godine kasnije

I eto, proslo je 6 meseci od kako smo ovde... Realno gledano nije ni malo. Nemam vise onaj turisticki osecaj a jos se nije pojavio onaj "kao kod kuce". Sad sam negde izmedju. No idemo redom.

Elem, ja radim vec mesec i po dana, u struci, u super atmosferi, i radujem se svakom 1. i 16. u mesecu kao malo dete, jos uvek me odusevljava cetvorocifren broj na ceku, trebace mi izgleda malo vise vremena da se naviknem :)

Muz-puz je poceo da radi neki opet privremen poslic i usput trazi nesto stalnije. Iskreno, jedini razlog za prihvatanje tako necega je sto smo se navadili da kupimo tv do Nove Godine a i ja treba da nostrifikujem diplomu sto pre (planiram u januaru kad prodju praznici i neradni dani) pa ce nam dobro doci dodatni prihod. Sem toga, odbio je vec par nekih bezveznih poslova (mahom su bili neke vikend varijante), jer jednostavno nisu vredni gubljenja vremena koje mozemo da provedemo zajedno. A Toronto pruza bezbroj mogucnosti za zanimljivo ispunjavanje slobodnog vremena. Posebno sad u predpraznicnom periodu.

Proveli smo tamo negde u drugoj polovini novembra ceo jedan vikend u bozicno/novogodisnjim aktivnostima. Prvo je u subotu uvece bilo svecano otvaranje velike novogodisnje jelke na trgu ispred gradske kuce praceno dvadesetominutnim vatrometom, ubedljivo najlepsim vatrometom koji sam do sad videla. Za pocetak, sam ambijent je savrsen za tako nesto a onda sa druge strane, nije se stedelo na pirotehnici, odlican recept za sjajan dogadjaj. Sve je bilo propraceno muziciranjem nekih lokalnih bendova, taj deo je bio razocaravajuci, lose ozvucenje, izbor muzike prilicno nikakav ali ajde, moze im se oprostiti na racun vatrometa.
A onda sutradan, celo-popodnevna zanimacija: prvo spust niz zip-line preko istog onog trga, doza adrenalina, pa onda topla cokolada sa mentom uz Santa Claus paradu u trajanju od jedno tri i po sata. Sjajan dogadjaj, posebno za decu. Stotine maskiranih ljudi, skolskih orkestara u uniformama (kao u filmovima), medveda, patuljaka, irvasa i svega ostalog sto i malo ima veze sa Bozicem.

A onda lov na novogodisnje ukrase. Naravno obzirom da je bila polovina novembra, bila sam potpuno sokirana time sto su police bile skoro pa prazne, svega par dana ranije sam se u tim istim radnjama odusevljavala izborom ukrasa. Vole ovde ljudi da to obave mnooogo ranije. Te smo se prilagodili i tokom te nedelje i mi pripremili sav potreban materijal za jelku. Samo nam jos doticna fali. Za to je jos rano. Mada cini se da ce biti poduhvat naci jelku sa korenom... No, o tom potom.


Velika novost u nasoj maloj imigrantskoj porodici je sto imamo novog clana od pre desetak dana, podlegli smo kanadskom kultu drzanja kucnih ljubimaca i kupili papagaja :) Prodavacica u radnji nas je oslovljavala sa Mommy i Daddy. Uzas! No sad se sa uzivanjem bavimo pticom i odusevljavamo "prvim" dogadjajima: jedenjem jabuke, pijukom, mazenjem, izlazenjem iz kaveza i svim ostalim radostima "novopecenih roditelja" :))) Pticica je u svakom slucaju prijatno osvezenje svakodnevnog zivota.

Kad smo kod svakodnevnog zivota, doticni se polako pretvara u rutinu. Ali ugodnu u svakom slucaju. Nismo jos potpuno uhodani sa organizacijom vremena obzirom da se ovde ipak nesto vise izgubi u transportu ali sa druge strane je skoro potpuno nezamislivo da se radi prekovremeno pa to negde dodje na svoje.
Definitivno je najveca prepreka nedostatak auta sto ce nam biti jedan od prioriteta u dogledno vreme. Cisto ilustracije radi, prosecan nedeljni odlazak u supermarket nam oduzme izmedju 4-5 sati jer prvo, treba sve doneti manuelno, nekad i iz dva puta (zastitni znak su nam ona pijacna kolica sto ih koriste penzioneri za kupovinu na Limanskoj i ostalim pijacama, i to dva komada), u radnji je neverovatna guzva a i supermarketi su naravno predimenzionisani kao i sve drugo. A pritom nam je najblizi market na samo 500m od kuce. Sta bi tek bilo da je dalje...
A za neke projekte koji iziskuju odlazak u neke dalje prodavnice se odlucujemo vec nedeljama jer nam je zao da zrtvujemo ceo dan zbog toga.

Sa druge strane, ne mogu da kazem da mi se ne dopada to sto idem metroom na posao obzirom da je isti odlican za kulturno uzdizanje u vidu citanja. Prvih dana u Torontu nam je bilo cudno sto ljudi masovno citaju u gradskom prevozu ali sad nam je postalo potpuno normalno da svuda sa sobom nosimo knjige.

U sustini, moze se reci da smo se vec prilicno pripitomili :) i adaptirali na novu sredinu. Kao sto vec rekoh, ne osecam se jos kao kod kuce, ali svakim danom sve vise i vise. Ne mogu da kazem da me ne muci nostalgija povremeno (ako cemo iskreno, cesto, ali ne nostalgija nego ono stezanje u predelu grudnog kosa, posebno kad pomislim na to da vec pola godine nisam videla roditelje), i da je lako - nije, ali onda uzmem da proverim stanje na tekucem i vidim da nam je legla uplata od ljubaznih Kanadjana (aplicirali smo za neki nepovratni kredit za sveze imigrante, popunila sam citav JEDAN formular sa jedno pet podataka, poslala postom i samo su krenule uplate) i to bez borbe na nekom salteru, cekanjem u redovima za izvod izvodovog izvoda i overu istog i vracanjem sto puta jer ti nesto nedostaje.
Ovde zaista jako puno toga besprekorno funkcionise. Naravno, svemu se moze naci zamerka ali nekako kad se stavi na kantar pozitivno i negativno, i dalje se nisam ni najmanje pokajala zbog dolaska ovamo. A cini se da ni necu :)

November 5, 2012

Sadasnji, prosli i buduci poslovi

Elem, isti dan kad sam ja dobila moju prvu platu, iliti tacno 1. u mesecu (gle cuda) saznasmo da ce fotografska sekcija nase male imigrantske porodice opet morati da se posveti trazenju posla, posto mu u firmi, za koju je radio prethodna dva meseca onaj ranije pominjani sezonski posao, nece produziti ugovor. Ipak je nedostatak auta bio problem. Mada, to je moja pretpostavka posto mu niko nista nije javio, samo su preskocili da ga pozovu za nastavak posla.

Tako da eto, desava se i ovde da se poslodavci nekorektno odnose. Ali sa druge strane, dok je radio, svake dve nedelje, petkom u 9 ujutru, pojavljivala se nova uplata na nasem tekucem racunu, tacno u minut. Vecina kanadskih firmi tako funkcionise, isplacuje plate svake dve kalendarske nedelje.

No, ne sumnjam da ce ova faza biti samo privremena a i nekako imamo srece pa se lepo preklapamo za zaposlenjima :)

E sad, sto se mog posla tice, sledi malo detaljniji opis.

Firma u kojoj sam pocela da radim je mali arhitektonski biro od svega troje (sa mnom) zaposlenih + vlasnik/sef. Opus poslova se svodi uglavnom na jednoporodicne kuce, sto novoprojektovane sto renoviranja.
Ovde je podela poslova takva da velike projekte (i stambene i komercijalne) rade iskljucivo velike kompanije a mali biroi poput ovog mog se bave uglavnom kucama. Sto meni trenutno potpuno odgovara. Sedim u prijatnoj atmosferi, radim ono sto volim, nivo stresa vrlo nizak, tenzija ne postoji, sve u svemu osecam se kao na godisnjem :)

Zanimljiv detalj: svaki dan, ali bukvalno svaki, na kraju radnog vremena, sef se uredno zahvali svima na obavljenom poslu. Uz to, svaki put, ali bukvalno svaki, kad trazi da mu se nesto uradi, neizostavno sledi "hvala" na kraju recenice.
Kada mi je urucio prvi cek (platu), i to je bio propraceno sa "hvala". Kako radikalno suprotno od onoga na cega sam navikla - da radnik treba da se zahvaljuje i svevisnjem i poslodavcu kad se odluci da mu isplati platu, pogotovo ako je slucajno na vreme :)

Sjajna stvar je sto radim sa nekim koga poznajem od ranije i koga mogu da zapitkujem svakih pet minuta sve sto mi nije jasno a pogotovo sto to mogu da radim i na maternjem mi jeziku. 

Glavni problem mi za sada predstavlja navikavanje na nove merne jedinice posto se kuce rade u imperijalnom sistemu (da ne kazem u stopama i incima), te malo imam problema sa poimanjem prostora koji nije u onim lepim poznatim centimetrima i metrima. A da ne pricam kako je nezgodno preracunavanje kad jedna jedinica sadrzi 12 drugih. Lep okrugao broj :)
Srecna okolnost je sto se sve sem kuca radi u dobrom starom metrickom sistemu tako da racunam da cu neki sledeci posao raditi u poznatom mi okruzenju bar sto se mera tice.

I da sumiram, posle dve nedelje na novom poslu, utisci su vise nego pozitivni, zaista sa uzivanjem idem na posao (cak mi nije ni jako daleko, stizem za oko 35-40 min sto je za ovoliki grad vise nego sjajno) i vracam se kuci dobro raspolozena. I naravno sa nestrpljenjem ocekujem sledecu platu 15. u mesecu :)

Kratak osvrt na finansijski aspekt cele price, sa mojom pocetnom platom (za koju ocekujem da ce biti povecana najkasnije za tri meseca) mozemo sasvim lepo da zivimo nas dvoje u podstanarskom stanu (koji prilicno kosta) i cak i da pretekne par stotina dolara. Nije puno ali vec se mnoooogo lakse dise :)

Samo da se sad opet vratimo u situaciju da oboje radimo pa da se opusteno pridruzimo bozicno novogodisnjoj euforiji koja lagano vec pocinje, danas sam vec videla novogodisnje ukrase na banderama i po izlozima. Dva meseca ranije! Treba li sa spominjem da smo vec napravili citav spisak za "pod jelku"? :))

October 16, 2012

Zasto se isplati biti uporan, bar u Kanadi :)

Ovo je namenjeno onima koji ce doci ili su tek dosli i verovatno ce se suociti sa istim problemima kao i mi u pocetku. Konkretno, tema je kako izaci na kraj sa velikim firmama koje nisu user friendly bar ne nakon momenta kad su vas zadobili kao korisnika.

Kanada nije izuzeta, kao ni jedna druga drzava, od problema sa monopolistima. Konkretno ovog puta mislim na mobilne operatere. Tj, na jednog konkretno. Naime, Rogers pokriva, bar po nekim informacijama sa njihovog sajta a i sa Wikipedije, oko 80% trzista. Imaju odlicnu pokrivenost, nude i ostale usluge vezane za telekomunikacije (kablovsku, internet, fixnu telefoniju), sve to upakuju u naoko primamljive pakete sa raznoraznim pogodnostima, popustima, promotivnim periodima i sl. Ali kao i uvek, treba citati sve ono napisano sitnim slovima.

Za vecinu imigranata pripravnika, u startu je tesko sagledati sve opcije (posebno sto u samom startu nemate vremena za konsultacije sa Googlom), imate manjak informacija, ruke su vam poprilicno vezane zbog necega sto se zove Credit Score (iliti kreditna sposobnost koja je ovde ima tezinu 11. bozje zapovesti maltene) a to je u pocetku na nuli, sve u svemu odluke o izboru provajdera za gore pomenute usluge se dosta naprecac donose.
A onda, kako vreme prolazi, informacije se prikupljaju, i vrlo brzo se nadjes u potpunom rebusu oko toga zasto, pobogu, placamo $76 (pa plus jos porez) za dva mobilna, a pri tom ne dobijamo maltene nista za te pare (da ne spominjem kako se u Kanadi dodatno placa identifikacija poziva!) a sa druge strane imamo konkurentsku firmu - Wind koja za isti iznos nudi neogranicenu upotrebu, sto razgovore, sto poruke, sto internet. Milina. A povrh svega daju telefone za citavih $0 po sistemu da ti svakog meseca smanjuju iznos koji si im duzan za telefon za 10% od racuna a ako budes njihov korisnik 3 godine anuliraju ti dug u potpunosti. Sjajno.
I tako mi predjosmo u konkurentsku firmu posto smo bili dovoljno mudri da bar ne potpisemo ugovor sa Rogersom.

A kad je stigao racun, stoji lepo zaracunato ne samo ceo mesec od koga smo samo pola koristili telefone, nego i jos jedan mesec pride.
I onda krece zabava od celih mesec i po dana natezanja sa korisnickim servisima, menadzerima, zalbe, svakodnevni telefonski razgovori (pozivi dva puta dnevno od njih da nas opomenu za neplaceni racun), ukratko jedno opste maltretiranje. A sve zato sto je osoba koju smo pitali za informaciju, malo omasila i lose nas informisala. Naime, trebali smo da ih obavestimo 30 dana unapred da cemo da otkazemo uslugu. Mi to nismo uradili zahvaljujuci Kinezu u Rogersovoj radnji koji nam rece da ne treba nista da preduzimamo nego samo predjemo na drugog operatera. Jos mi srecni i zadovoljni kako sve lako ide :)

No, posto ja posebno ne volim da ispastam zato sto neko ne zna da radi svoj posao, krenemo mi da se zalimo i natezemo sa Rogersom. I konstantno nas otkacinju po principu to je politika firme, zao nam je sto ste bili lose informisani ali mi tu nista ne mozemo.
I posto se cela prica vec jako oduzila, i vec po stoti put nam rekose da moramo da platimo, u petak posaljem ja mail sa puno ljubaznog negodovanja u kancelariju predsednika kompanije. Ali i to je bilo povuci potegni jer za to vam treba broj zalbe koju dobijete od menadzera do koga mozete da dodjete ako dobijete prethodni broj od korisnickog servisa do koga je muka doci jer je sve automatizovano. A sa menadzerom je trebalo natezati se jedno pola sata da bi uopste pristala da mi da doticni broj. Tesko za prepricati a kamoli izvesti.
I konacno, juce me nazove osoba iz kancelarije predsednika i posle bar pola sata izuzetne ljubaznosti i sa njene i sa moje strane ali i, sve vreme prisutnih, pokusaja da se izbegne bilo kakvo popustanje u stavu, na kraju sam, bravo ja, uz puno ubedjivanja i negodovanja zbog izgubljenog vremena, lose informisanosti njihovih radnika, i generalno odbijanja saradnje sa njihove strane, uspela da izdejstvujem da nam naplate samo ono sto su u startu i trebali. Odnosno, ustedela sam nam citavih $100. Sto uostalom i nije malo. Ali je zaista bilo naporno.

No, kao sto rekoh na pocetku, ovde se upornost ipak isplati. Pitam se da li bih ista uspela da uradim da je bio Telekom ili Telenor u pitanju...

October 14, 2012

Novi razvoj dogadjaja

Tacno dan nakon sto se navrsilo cetiri meseca naseg boravka ovde, stize mi mail, i to u nekih 11 uvece, da mi je ponudjen posao za koji sam isla na intervju pre neki dan. Tako da eto u peti mesec nase kanadske avanture ulazimo oboje zaposleni :)))
Posao koji mi je ponudjen je, kao i vecina poslova ovde, isao po principu preporuke, odnosno, u firmi mog kolege sa fakulteta se upraznilo radno mesto, pitali ga da li ima nekog da preporuci, on (i beskrajno sam mu naravno zahvalna zbog toga) preporucio mene i dalje je sve islo svojim uobicajenim tokom.
U toku ove nedelje ce mi javiti kad pocinjem i sad konacno mozemo da odahnemo :)

October 9, 2012

Jesenja uvertira

Pocela je da se primecuje promena godisnjeg doba. Svi kazu da je u Kanadi jesen najlepse godisnje doba i pocinjem da uvidjam i zasto. Mada bi za moj ukus moglo da bude malo toplije, dnevne temperature se krecu do maksimalnih 18C vec jedno dve nedelje a sad za vikend je bilo oko 10C.
Bilo kako bilo, uz adekvatnu garderobu se itekako moze uzivati u ovim prvim jesenjim danima. Mahom je suncano, duva uzasan hladan vetar ali pokusavamo da se naviknemo (obzirom da nam je receno da duva u sustini cele godine, samo sto je zimski bas neugodno hladan), ali je zato priroda ovde cak i u okviru grada zaista prelepa. Boje se krecu od zute, preko narandzaste i jarko crvene, pa sve do bordo, uz naravno zelenu koja jos nije posustala.
Proveli smo juce kanadski Thanksgiving u High Park-u. Svega tri stanice metroom od nas, iliti u sred grada, park velicine malo vise nego deset puta kao Limanski, u sustini suma u gradu. Sve je naravno perfektno uredjeno kao i svaka druga zelena povrsina u Torontu, zapadnom stranom parka se pruza jezerce odnosno bara sa pravom barskom atmosferom, trska, lokvanji, patke, guske i ostala flora i fauna.
Park naravno pun veverica koje su primetno pitomije od kako je pocela da se priblizava zima. Vise ne prezaju od toga da pridju, propnu se uz nogu ili stanu na patiku i uzimaju sve sto im se ponudi. Poceli smo u setnje da nosimo kesicu zrnevlja (lesnici, bademi i sl) i zaista uzivamo u trenucima sa tim pacolikim bicima.
Uz uobicajene asfaltirane staze, park obiluje i ugazenim puteljcima kroz zaista bujno zelenilo i prelepo je za setnju. Ima pregrst sadrzaja i za porodice, decja igralista, raznorazne terene (prvenstveno naravno za bejzbol, sta drugo), postoji i omanji zooloski vrt ali nekako smo ga stalno promasivali pa je ostao za sledecu posetu.
Inace pripreme za Halloween su pocele jos pre vise od mesec dana, radnje su prepune rekvizita, bundeve u svim bojama, oblicima i velicinama, slatkisi u obliku bundeva, duhova i sl, kostimi, maske, kosturi, lobanje, paucine, bundeve, bundeve i jos bundeva. Ozbiljno se razmisljamo da se upustimo u projekat dubljenja bundeve no o tom potom. Sve je narandzasto i jako veselo izgleda. Cula sam da dvorista kuca budu fenomenalno dekorisana za Noc vestica. Vec ima dekoracija na sve strane ali ocekujem da ce sledece nedelje bas intezivno krenuti. I onda fotoaparat u ruke i setnja :)